-Navuci te zavjese, ne mora gledati ta preko puta šta spremam za ručak ili ko mi u kuću dolazi! Navuci te zavjese, da te ja ne navučem preko prozora!Pa što sam ih heklala, ako će po čitav dan biti razmaknute!”, reče bakica jetko najstarijem unuku.

-Ne interesuju me te roletne, žaluzine, škure, kako god. Da preko prozora stavim roletnu, ne daj Bože, imala bih osjećaj da se gušim! Ne, ne gledaj me tako. Sad ćeš ti da mi držiš slovo o tome kako svi imaju roletne, da je to potreba, zaštita, da su one moderne i da se mogu podići, spustiti, napraviti hlad ili nešto! E pa, Jovane, neću ništa od toga!Meni je prozor, sočivo u svijet, u sunce, dan i noć. Isheklala sam zavjese za svoje oči, a ako ti se ne sviđa, zlato moje, stavljaj ti te roletne na svoje oči i kuće, završi Janica i duboko huknu. Jovan je znao da je to kraj svake rasprave, došao je do prozora i navukao zavjese. Heklane, babine i autentične.

Autentične su bile davnih šezdesetih i možda reakcionarske u odnosu na Jovanove težnje da još tada modernizuje kuću i baki olakša život. Nije volio te zavjese koje je ona još kad se udala donijela u prćiju. Gotovo molitveno ih je prala svake subote naveče, i iznova stavljala na svoje oči kako je voljela da zove svoje prozore.

Većina zgrada u to vrijeme imala je drvene roletne u paketu sa prozorima Đura Saraga iz Čačka, kompanije koja je prije gotovo više od četrdeset godina zamjenila starinske škure, pa je ogoljene prozore kojima je bio potreban ”obukač”, odjenula u senf – zlatnu drvenu boju kaputa.

Jovanu nije bilo jasno zašto baba Janica ne želi da ”utopli” svoje prozore, kada su ”sarage” bile kvalitetne, popularne i pristupačne? On ih je dobio u okviru stana koji mu je dodjelilo Građevinsko. Zavjese mu nijesu bile potrebne.

Jednom je Jovan šetao Bulevarom. Krajičkom oka primjeti da većina zgrada uz trotoare, ‘svoje oči” to jest’ prozore, odijeva u neke bijele roletne, kako će kasnije saznati, pvc stolariju. Eloksirano, bez duška i autentičnosti. Razgoračio je oči, okrenuo se oko sebe, i vidio da popularne “sarage” gube bitku sa sterilnom bijelom bojom. A iza bjeline ima rijetko otvorenih prozora, ili isturenih “saraga”, kako je on znao da otvari prozor, za dašak proljeća ili rane jeseni. U svojoj užurbanosti, stigao je snimiti da oni balkoni ili prozori koji su i dalje odjenuti u izbledjele i crvotočne senf – zlataste sarage, većinom su zapušteni, napušteni stanovi, spremni za renoviranje.

Bi mu u duši teško, pa užurbanim korakom skrenu u prvu uličicu, ali uzalud. I tamo su ga pratile nepregledne bjeline pvc stolarije, eloksirane u svojim kutijama, kao i Jovanova sve bjelja, rjeđa kosa, upalo lice i eloksirani bajpasi i pejsmejkeri, od prošlog ljeta.

Predveče je došao sin, popili su rakiju dunju, a tutnjala je muzika sa Jovanovih ploča koje je čuvao još od studenskih dana.

-Vrijeme je da mičeš ove stare roletne. Na rate možeš da uzmeš preko mene, vrhunske, eloksirane bijele. Da promjeniš cjelokupan prozor, ili da samo makneš roletnu. Jeftinije je, lakše se održava, i što je najbitnije ne moraš da ih premazuješ sandalovinom, i upuštaš se u taj dosadni posao, reče sin, koji nije volio da premazuje roletne sandalovinom. Kada je bio manji, otac ga je tjerao da učestvuje u tom za njega besmislenom ritualu. Nikada nije shvatao šta ima posebno u tom uzaludnom poslu, a još manje mu je bio jasan Jovan u toj priči.

Ipak, Jovanu je bilo sve jasno. Nedostajale su mu babine heklane zavjese. Bijele i autentične.

Share: