Rijetko je zapazim, a želim da je gledam. Nekako je nestala, ili nestaje u mom okruženju. Njen odbljesak prijatno iznenadi, ali i to je rijetka svetkovina. Pokušavaš naći makar nekakvo svjedočanstvo ćiriličnog natpisa u svojoj okolini. Ako naiđeš i na jedan, to je valjda uspjeh. Tješi pomisao:”Ma veliki je grad, sigurno će mi se zalomiti ćirilično slovo.
Mada naići na blago dvije riječi napisane na ovom,skoro zaboravljenom pismu, i to dva puta u istom danu, rijetkost je, pa i u gradu poput Nikšića. Možda se može ukazati i ta pojava, doduše odabranima sa čistim namjerama, i to jedan ipo put, ako računamo polomljene postkomunističke samoposluge, razne napuštene radnje, gdje i tada nedostaje jedna čitava misao, jer slova su pokradena, razbijena. Čitaj „SA OP LUGA”.
Eh, ti bukvari i đaci prvaci. Učila se ta ćirilica, vrlo temeljno i gladno. Dok trepneš, novo slovo. Naravno, pisana slova već su podrazumjevala krasnopis i iziskivala određenu vještinu. Tu je bila i latinica, ali kao pratilja. Morala se znati, a njena abeceda je bila mnogo teža za naučiti napamet, nije bila logično svedena kao azbuka.
Prva pročitana knjiga biješe na ćirilici, makar mojoj malenkosti. Sviknuta na nju, moj nevješt rukpis kao početnika, preobražavao se, postajao sigurniji.. Knjige i izdanja koja nijesu baš toliko vremešna, sa jedva primjetnim žutilom korica, svojom sadržinom predstavljala su svijet ćiriličnih slova…Voljela sam i volim da ih čitam, ponekad samo listam, da se moje oko nauživa, da se ne zaboravi svoje prvo naučeno pismo.
Međutim, nastupio je jedan period, u kome nijesam pravila razliku. Pisalo se latinicom, jer tako je lakše .Svi dokumenti, stručna literatura, internet, masovne komunikacije, podrazumjevali su taj izražajni oblik. Konzumiralo se ono što se daje na tanjiru, a tanjir podrazumjeva svršen čin. Sve manje posjećivanje knjiga i biblioteka, a sve veća izloženost instant sadržajima uz začin latinice, doprinjela je mojoj neažurnosti .Ali…. Ipak sam se vratila načelno.
Šetam tako i razgledam. Oduševim se kada pronađem staru, zanatsku radnju, koja ima ćirilični natpis i prkosi vremenu konzumerizma i drugih izama, tako što daje stari duh i miris nekog davnog proljeća, gdje čak ni slučajni prolaznik nije morao skupljati slova i sastavljati da bi povezao nedorečene misli.
Azbuka ili abeceda….Jedno ne treba isključivati drugo…Neka budu rođaci, neka jedno ne briše drugo… Neka budu…Postoje….Da se ne zaboravi…
U prilog tome, tekst je pisan na ćirilici… Kao starijoj sestri latiničnog izraza… A zna se, da se starija sestra sluša, poštuje i prati. U život,izraz i misao…
Recent Comments