Ukusna govedja šnicla iz „Narodne kavane“ u Nikšiću se ne zaboravlja tako lako. Taj jednostavan specijalitet kuće našao je svoje mjesto u neobičnom putopisu „Slavia“ njenog kušača, Alfreda Jensena, Švedjanina koji je prije gotovo 130 godina, prolazio Crnom Gorom, romantičnom i egzotičnom oazom kojoj nije bilo pandana. Na svom živopisnom putovanju kroz balkanske prostore kojim se iznova vraćao, posjetio je grad pod Bedemom. ”Preukusna govedja šnicla“, samo je dio impresija zapisanih o Nikšiću ,gradu kom je Jensen u svom vodiču posvetio pet strana. 130 godina kasnije tragom istog putopisa, sa željom da proba ukusnu govedju šniclu, osjeti atmosferu kavane i crteže prostih, prirodnih ljudi, o kojima je pisao njegov zemljak, u Nikšić dolazi Jakob Ahlbom, Jensenova inverzija u inicijalima. Ne nalazi Narodnu kavanu, niti govedju šniclu, ali nailazi na zainteresovanog sagovornika, koji ima želju da zabilježi ovu dosada nepoznatu priču.
Na stolu je dosta bljutava amerikanizovana pica, ni nalik autohtonom mesu sa kraja 19. vijeka, ali Jakobova pripovjest o njegovom putovanju i Jensenovoj avanturi, vraća decenije unazad i donosi arome i žamor grada koji je 1890. bio središte evropskih puteva, putopisaca, avanturista i dezertera.
-Dok sam čitao njegov putopis, u meni je rasla želja da odem na putovanje prateći Jensenove stope. Jednostavno sam poželio da i ja doživim sva ta mjesta o kojima sam čitao, i vidim koliko su se promjenila od 1890ih, započinje priču Jakob Ahlbom, magistar političkih nauka iz Malmea, koji trenutno živi u Geterburgu. Još od tinejdžerskih dana, Ahlbom se interesovao za istoriju Istočne Evrope, dok Balkan, kako tvrdi, otkriva sasvim slučajno, kada u lokalnoj biblioteci nailazi na knjige Alfreda Jensena, putopisca, slavističara i avanturiste.
-Kada sam pročitao apsolutno sve knjige iz lokalne biblioteke koje se vezuju za ovu temu, otkrio sam nekoliko knjiga Alfreda Jensena, koje su pisane u periodu izmedju 1890 – 1920. godine. Saznao sam da su sve knjige o njegovim putovanjima vrlo zanimljive, i da su pretežno nastajale kao rezultat iskustva iz zemalja sa slovenskog govornog područja. Naime, govorio je nekoliko slovenskih jezika, pa je prevodio literaturu sa poljskog, češkog, bugarskog, srpsko – hrvatskog na švedski jezik. Čitao sam njegov prevod Gorskog vijenca, koji je na mene ostavio izvanredan utisak. Pretpostavljam da je to rezultat Jensenovog odličnog poznavanja vašeg jezika, napominje Ahlbom.
Od Dunava do Jadrana
Knjiga „Slavija“ štampana je 1897. godine, i predstavlja svojevrstan vodič kroz kulturne i etnološke osobenosti naroda Balkana; Slovenaca, Hrvata, Crnogoraca, Srba, Bosanaca, Hercegovaca i Bugara. Jensen je Crnoj Gori posvetio 63 strane, dok je u pet strana objedinio svoje utiske o Nikšiću. U tim redovima, izmedju ostalog opisuje da se Nikšić nalazi u središnjem dijelu zemlje, a počinje na mjestu gdje se završava plodna Zetska ravnica, u kojoj se gaje kukuruz, duvan, vinova loza i masline. U njemu živi 4000 stanovnika, taj grad je krajnja tačka telegrafskog sistema, a poseban pečat daje mu stara tvrdjava Onogošt. Ovo su djelovi o Nikšiću koje naš sagovornik ugrubo prepričava, a za naš list, pristao je da sa švedskog na engleski, prevede jedan od njemu najinteresantnijih djelova, pa je ovo prilika kada se po prvi put( koliko je poznato) djelove ove knjige prevodi za naše govorno područje.
” Pješačio sam skoro dvanaest sati, dok konačno nijesam stigao u grad sa starim bedemom.Tu sam slučajno susreo Crnogorca koji je, kao i ja krenuo pješke iz Danilovgrada, samo što je njemu trebalo nekih šest sati. Povjerovao sam mu, jer crnogorski narod zna najkraći put između dvije tačke, pješačući gore, dolje po planinama i brdima.Sa četiri hiljade stanovnika, Nikšić je najveći i najljepši grad, a ‘Narodna kafana’, je nešto posebno.Sjeo sam na stolicu i naručio najbolje od kuće, a zatim me je jedan mladi čovjek, obučen u crnogorsku nošnju, na tečnom njemačkom pitao da li sam Njemac, jer me izdao loš akcenat. Ipak, nijesam obraćao pažnju na njega , jer sam uživao u preukusnoj hrani: ogromnoj goveđoj šnicli. Odjednom, taj isti čovjek je ustao, snažnim glasom, me pozdravio, na tešnom njemačkom uz riječI:Dobar dan. Ja sam austrijski dezerter.Kasnije sam shvatio, zašto je tako dobro govorio njemački.Bio je porijeklom Čeh, koji se upustio u biznis sa kafanom, a svoje prezime Kajzar promjenio u Carević.’’, zapisao je Jensen. U Nikšiću upoznaje izvjesnog Austrijanca, kom ne navodi ime i ostvaruje prijateljstvo sa njim. Takodje, zapisuje kako je upoznao Stojana Kovačevića, koji je u tom periodu boravio u Nikšiću,i ističe njegovu hrabost i junaštvo po kom je ovaj Hercegovac bio čuven.
Pozitivne kritike švedske javnosti
Alfred Jansen bio je pionir u prevođenju knjiga sa naših prostora na švedski jezik. Pored prevedenog Gorskog vijenca, i Balkanske Carice, u njegovom radu bili su zastupljeni prevodi pripovjetki Sima Matavulja, Laze Lazarevića, Janka Veselinovica, Stefana Mitrova Ljubiše.Radio je na upoznavanju dvije kulture, uz strast i požrtvovanost. Ovako je geterbuški Večernji list((Geteborgs Aftonbladet) izvještavao o Alfredovom radu:
‘Godinama zadržavao se Alfred Jansen među Srbima, Crnogorcima I Bugarima, pio njihovo vino, jeo njihov praziluk, izučavao nihov jezik I literaturu.Sada nam iznosi nekolike probe njihove novelistike. Vjerovatno je izabrao takve pisce koje on smatra kao karakteristične za suštinu toga naroda.’’ List dalje konstatuje kako je prevodilac švedskoj kulturi učinio uslugu što je iznio djela jedne književnosti koja ne zaudara na morfijum i parfem.Crteži prostih, prirodnih ljudi djeluju na čitaoca kao svjež šumski povjetarac.’
Švedske dnevne novine, takodje upoznaju tadašnju javnost o naporima gotovo egzotičnog Jensena, u sredini kojoj je daleki jug bio neistražena i romantična vizija.
”Trenutno, niko nije bolje kvalifikovan od Alfreda Jansena, da nas upozna sa kulturnim osobenostima Slovenskih naroda. Njegova česta putovanja u Slovenske zemlje, i poznavanje njihovih različitih jezika rijedak su i važan preduslov, ali pored toga, tu je njegov izvanredan literarni kvalitet, spobnost da pažljivo primjećuje elegantne i zanimljive prikaze”.
Jakobove impresije
Na pitanje da li može nabrojati sva mjesta na kom je Jensen bio, Jakob ističe da bi to bila nemoguća misija. U svojoj režiji, uspio je da posjeti nekoliko mjesta koje je Jensen opisao u Slaviji.
-Moje putovanje počelo je u Turskoj, preko Bugarske, Makedonije, Kosova, Albanije, Crne Gore, Srbije, Rumunije, Ukrajine, Poljske, Slovačke, nakon čega sam se vratio u Švedsku. Mogu reći da mi se Nikšić dopao, ima izuzetan geografski položaj, tako blizu planinama. Istorija grada je zanimljiva, dok su ulice i restorani jako prijatni i opušteni. Ali najvažnije od svega, ovdje su ljudi jako velikodušni, ljubazni i zanimljivi, zaključuje Ahlbom, bilježeći u svom notesu karakteristike i utiske istog mjesta i po mentalitetu sličnih ljudi kao što je to 1890. godine činio njegov prethodnik.
Prevod Slavije značajan za stručnu i laičku javnost
Sait Šabotić, magistar istorije ističe da je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Crna Gora bila jako primamljiva strancima, a Nikšić je bio raskrsnica njihovih puteva. Austrougarska vojska je, na osnovu odluka Belinskog kongresa, dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu. Iako su tom činu snažan otpor pružili stanovnici Bosne i Hercegovine, među kojima su se naročito istakli muhadžiri iz Nikšića, ipak je austrougarska vojna sila pobijedila i uspostavila svoj okupacioni sistem.
-Svoje kasarne Austrougarska je imala u neposrednoj granici sa Crnom Gorom – u Trebinju, Bileći, Foči. Pomenutom Careviću je, po svoj prilici, nedostajalo slobode, koju je potražio u Crnoj Gori u kojoj je knjaz Nikola Petrović imao posebno lijep odnos prema strancima. I taj slučajni susret između Jensena i Carevića, dogodio se u pomenutoj „Narodnoj kavani“, koja je bila stjecište ljudi sa raznih strana i sa raznim biografijama, naveo je Šabotić, dodajući da je mnogobrojnim putopiscima Crna Gora bila romantična i egzotična oaza kojoj nije bilo pandana. Upravo gorštačko rvanje Crnogorca sa prirodom, tvrdi Šabotić, u saglasju sa nepopravljivim optimizmom, bio je magnet koji je strance privlačio da se na licu mjesta upoznaju sa Crnom Gorom i Crnogorcima.
Dalje, Šabotić smatra da bi prevod ove knjige zaista bio značajan za stručnu i laičku javnost.
– Polazeći od činjenice da je svaki pogled na Crnu Goru i Crnogorce, ostvaren očima izvanjaca, izuzetno značajan, ne samo zbog izučavanja njene prošlosti i ukupne baštine, već i zbog prepoznatljivosti u evropskim i svjetskim okvirima, što će reći mjesta i uloge Crne Gore u svim sferama društvenih, političkih i ekonomskih tokova, cijenimo da bi i prevođenje Jensenovog djela dobro došlo našoj stručnoj i laičkoj javnosti. Između ostalog, uvijek je bitno imati pravi odgovor na pitanje kako sami sebe vidimo, ali i kako nas drugi vide i kako mi druge vidimo, zaključio je Šabotić.
