Novembarske kiše Vitove, preselile su se u dvanaesti mjesec godine ’20 . U gradu pod Bedemom kopno, dok samo 75 kilometara dalje, na planini Somini krenule su pahulje prve, sa prvim snijegom i pokrivačem što je zagrlio vrh Tikvine, Manastir Preobraženja i dvije sestrice, sagovornice Dopisnice, igumaniju Sinklitikiju i sestru Bosiljku.
‘‘Snijega od jutros palo je oko 15cm.Još uvijek se može doći kolima do nas,ali treba naglasiti da kola treba da budu terenska.Vjetra nema.Jer kad padavine dostignu i 15cm ako su praćene vjetrom može biti put i po negdje (na otvorenom prostoru)i blokiran zbog nameta. Za to sve je potreban vjetar i suv snijeg-ne mokar”, objašnjava mati Sinklitikija, dodajući da se Somina izdvaja u svakom smislu, pogotovo kada su zimski mjeseci u pitanju.
‘‘Što se Somine tiče,nekih pravila nema.Ja se molim još u septembru ako je po volji Božijoj da ga bude.Jer volim Sibir i Sibirsku klimu ali opet ne po mojoj volji nego volji Božijoj da bude.Ove godine sniježni pokrivač je znatno kasnio, ali se uz to nadam da će produžiti do maja.Tako biva kad kasnije dodje, kasnije i ode što je opet hvala Bogu nama na korist.Obično zna da napada prije svetog Arhangela Mihaila, ali molitvama sestre Bosiljke vjerujem da ga je Gospod odložio ove godine’‘, objašnjava mati.
Grćemo do izlaska iz šume pjevajući – doček srne, divlje svinje i meda
Snijeg je ovdje znao da napada i do 3 metra, prisjeća se sagovornica dopisnice. Milošću Božijom opet ,Gospod tako uredi da je utješi jer zna koliko se raduje kad vidi da je pao u tolikoj količini.
Privatna arhiva 
Privatna arhiva
”Jer tada sam kao na Sibiru.Sve podsjeća na Sibir-pustinju.Gdje god pogledaš daljina je i bjelilo a Bog tu i to je ono pravo za monaha.I tada smo čistile put do Crkve i dalje.Funkcionišemo kao da nije pao jer to je ljubav koju Gospod daje i onda ništa nije teško.Onda uzvraćaš ljubavlju. Grćemo do izlaska iz šume pjevajući a tada ujedno i vidimo stope naših životinja koje sa nama u okruženju borave.Sve dijelimo sa njima i rad i pjesmu i susret i ako treba nekad i doček neke srne ili divlje svinje a kasnije i meda.Sve je to naša vesela družina’‘, slikovita je Sinklitikija u okruženju bajkovitom, istovremeno divljem i suštinskom. A komšija šumskih, na pedlju svakom.
”Sretale smo se sa medom, srnom, zečevima to je sastavni dio naše obitelji i mjesta koja vesele,uljepšavaju naš kraj i čine sve radosnijim pa i taj susret kad se desi radostan je. I tako svaki put kad padne veći snijeg u meni budi veću radost i novu akciju za čišćenje i novi susret sa našom voljenom družinom. Voljela bih nekad da pripitomimo malog medu”, govori sagovornica dopisnice.
”Volim Sominu i sve što tu živi”
Dopisnica se interesuje kako funkcioniše monaška svakodnevica, daleko od svijeta, sa pokrivačem što ima tendenciju da se povećava, poput sibirske pustinje tako blagotvorne za monašku. Strpljenje i trpljenje, uz osmijeh i blagodarenje.
”Izjutra po većem snijegu silazimo pješke po površici i vraćamo kada već topi snijeg pa propadamo kroz isti i onda vrijeme hodanja zatraje i do 3 sata po povratku a to zna da se desi i 3 puta nedeljno kada idemo u manastir Kosijerevo na Svetu Liturgiju”, ustvrđuje mati, naglašavajući da često, po toj nepreglednoj bjelini, idu pod opterećenjem, kada za njenu slavu Sveti Nikola, nose i kolač i sve potrebno za slavu. Dok je otac Arsenije, pomoćnik oko grtanja snijega i drugih obaveza.
” Daće Bog da ove godine isprobamo i sanke koje smo dobile. Veći teret, veći snijeg-veći dobitak za nas’‘, zaključuje mati Sinklitikija, iz Gore Preobraženja Sominskog, Božije Bašte odakle stižu melemi, blagoslovi, molitve, sa mjesta gdje se bezbrižnost ljudska i prirodna svakodnevno susreću u skladnoj simfoniji ”juniperus sabine”, skuta Gospodnjeg.
