Šetali su tako u skveru neprekidnih 24-ovnih smjena. Malo ko je ispravio glavu. Naizgled, hodači ponizni, spuštena pogleda, kroz sočiva im prolaze i dolaze njihovi planovi, ljubavi, radosti, tuge, grijehovi…Ili se to samo čini…Glava je pognuta,ali ruke pune…Pune ekrana bez dna…Sijevaju lajt šou efekti…”Ispituju” se djela i nedjela kroz mitarstva pročitana na Internetu.

Ali se zaboravi, vrlo brzo, jer kratka forma trenutna je; ispijena još jutros uz dugu plavu sa mlijekom…Ili biljnim mlijekom srijedom i petkom…
Hodamo polako pognute glave u polusnu….Kako se kičma drži? Ona podržava glavu, a u glavi, nema šta ne fali….
Oči se troše, staklasto tijelo gubi sjaj, dok baš tamo ispod “babine rupe” niče grba, nepoznatog porijekla….Ne, nije artritis, mlado se za tu dozu, pa kako da dobiješ konkretnu dijagnozu?
Možda je pognuta glava iz koje samo gordost prska, došla glave kičmenoj moždini koja teško podnosi 24- smjene nad ekranom života….
Ili je samo kortizol svratio na dužu kafu, obogaćenu povećanom koncentracijom koncentričnih krugova što su se ulijepili u istu tu glavu koja ne gleda kuda ide…

Jer i mimo skvera ima šahti, rupa i neravnina zbog kojih glava mora ići gore, da se oči i noge dogovore…Kuda koračati bez kortizolske grbe, nagomilanog kofeina i ekranskog “sindžira”….
U zeleno, volim te zeleno….

Share: