Isjecka se krtola na kockice, prije toga se izgrata mrkva, a sitno isjeckan luk ( nikako u blenderu) već ručno, trebao bi da se brižljivo dinsta na masti. Kada se zacakli i promjeni boju, u luk se doda tačno pola kašike brašna i zaprži se. Zatim se sliva iz tanjira već izgratana mrkva, pa onda i krtola. Prelije se vodom, ostavi da se krčka. Začini se i pred kraj se doda paradajz pire. Ne onaj moderni a ‘pomodoro, već nepretenciozni, tamnije boje u jedva primjetnoj tegli na šrafu samoposluge.
Jednostavan recept, pripreman mnogo puta. Kad je post, samo se zamjeni uljem. Ipak, nije isto…
Nikad nije zamirisala, bila toliko ukusna, kao njegova. Vojnička, a ne klin čorba. Osnovna tri sastojka, bez neke filosofije. Ipak, nije isto….
Dočekivala me vikendima, kada sam dolazila sa fakulteta, ili ljeti kada smo duže vremena provodili zajedno. U maloj kuhinji, čekala me topla, uz obavezan palamar hljeba. U toj gotovo intimnoj atmosferi stola, tanjira i čorbe, ponekad se znao začuti brižan glas iz dnevne sobe: ”Je li dobra? Hoćeš još?”
Naravno da sam uvijek htjela još. Nije bilo dosta ne samo čorbe, već i razgovora do kasno u noć, u kom smo prebirali porodična stabla, nabrajali pretke i oživljavali uspomene na njihove sjeni. Ponešto se i naučilo, na primjer kako su naše bake i prabake njegovale lice kisjelim mlijekom.” Uvijek je bilo čisto i prozračno, kao zdenac s’ vodom”, govorio bi.
Ja na sofi, on prekoputa u udobnoj fotelji. Često smo gledali slike, strpljivo je odgovarao na moja pitanja. Iako su se nekada te priče ponavljale u krug, uvijek su bile zanimljive. I meni, a pouzdano znam da je i njemu.
Poslednji obrok pred njegove dane koji su odbrojavali zemne sekunde i časove, nije bila vojnička čorba, već jagnjeće lešo meso. Nijesam nikad voljela jagnjetinu, a kamoli lešo. Nutkao me, rekao da je to zdravo i vrlo ukusno. Poslušala sam, uzela zalogaj i svidjelo mi se. Slatko smo jeli, ”iza oba uva”.
Nakon te trpeze, više ništa nije mogao da jede. Primao je infuzije koje su ga držale sitim, ponekad bi založio koru hljeba. Gubio se i postepeno gasio. Oči su se smiravale i tamnile, sve do te noći, 18. marta.
Mislila sam da se to nikada neće i ne može desiti. Da ćemo praviti još vojničkih čorbi, posjećivati rodna sela i pričati do kasno u noć…
Otišao je te noći, čini mi se da se nijesmo ispričali. Čorba nikako da uspije, ukusna je, ali ne kao njegova. Ta čorba koja me pratila na fakultet, grijala u postu i mrsu, čiji miris je izazivao utjehu i spokojstvo, nije ista. Jednostavno, ništa nije isto. Pa ni ta čorba. Nit’ vojnička, nit’ đedova.
