Ima ljudi koji su bez prijatelja, ali pristaju u svako društvo. Tavore među ljudima sa kojima ih ništa ne spaja, ali ih ništa izrazito ne izdvaja. Takve pojedince niko ne shvata ozbiljno. Mogu proživljavati unutrašnju agoniju ili radost, a da to niko ne primijeti. Ne može se reći da je u pitanju sebičluk ili nerazumijevanje drugih jer takav čovjek najčešće ne umije da kaže šta misli, niti umije da pokaže šta osjeća. A želi to. Odatle česta patnja ovog čovjeka, pa i ogorčenost što drugi ne pate. Može biti uspješan, može se čak i zaljubiti, ali, vrlo brzo, njegova naklonost postaje sadistička pažnja. Ona, naravno, nije očigledna, baš kao ni onaj osjećaj koji ljudi iz njegovog okruženja imaju, a to je osjećaj da nešto nije sasvim kako treba sa njim i da bi ih bliskost sa takvim stvorom učinila saučesnikom u nečemu ružnom, tegobnom.
Imali smo takvog kolegu na studijama. Zvao se Radoš. Njegovo prisustvo, riječi, gestovi bili su poput prljavog prozorskog okna, umazanog sasušenim kišnim kapima i muvljim izmetom. Svi su govorili da je kulturan u korektan. Često se smijao i pravio pošalice na predavanjima. Profesori su ga voljeli. Obično je sjedio poslednji u redu, raširenih nogu, oslanjajući se šakom na koljeno. Ličio je na kazandžiju, ponosnog na prepečenicu, koja je ispala tako dobra da su svi iz sela došli da probaju. Uvijek mi se činilo da nedostaje samo flaša rakije na klupi pred njim pa da svi vide: on je avet Simeuna Đaka, ali bez Simeunove mašte i pripovjedačke vještine. Radoš nije volio Kočića.
Nije ga čitao. Jedan od studenata književnosti koji ne čitaju, ali su odlučili da studiraju književnost jer je profesorska profesija “gospodski posao”. Trudio se da bude idealista, kao dobar dio nas. Zanose tumačenja nije shvatao, jer nisu neophodni. Treba znati osnovno, dovoljno da ae učenicima govori koliko za jedan školski čas. Pokušaji da učestvuje u diskusijama uvijek su se okončavali digresijama o kulinarskim specijalitetima njegove majke. Pretjerana lenjost duha bila je usklađena sa svakodnevnom lenjošću njegovog staračkog života. Doručkovao je mlijeki, plazmu i med. Hrana je za njega bila radost. Ležeći je jeo i učio jer je sjedjenje za njega bilo nepotreban napor.
Pauze između predavanja obično smo provodili na Kolarcu. Odlazili smo namjeravajući da čitamo, ali studentska znatiželja nije samo akademska, i bilo bi jalovo da je isključivo takva. Mnoge rasprave, objašnjenja, referate i ostale demonstracije oratorskih vještina, koje smo na predavanjima obično krili kao zmija noge, najčešće su se okončavale srkanjem domaće kafe, najgoreg, ali najjeftinijeg napitka. Mistične magle ElEma sa ukusim mentola i borovnice dodatno su podsticale želju, a možda je to bila potreba, za razgovorom. Govorili smo ubijeđeni u ispravnost sopstvenih stavova čije će ostvarenje dovesti do promjena u društvu koje smo rado propuštali kroz rešeto, ali i voljeli šizofrenom ljubavlju. Kada bi nastupili dani iscrpljenosti od nespavanja, predavanja, cimera, hrane iz menze, hrane iz Trovačnice, pekare na fakultetu koja je zahvaljujući vrhunskim pecivima dobila ovaj naziv, zatim reda pred šalterom, reda na stanici, gužve kod Ušća, na Gazeli ili Pančevačkom, tada bismo se okretali dobro poznatim temama. Riječi su postajale i odmor. Tada smo se upoznavali. Treba biti iskren i reći da ti razgovori nisu bili realistični jer razmišljanje o istaknutim trenucima života uvijek je, neizbježno, ponovno proživljavanje i, ujedno, njihovo ponovno stvaranje. Međutim, to su, možda, jedini istiniti razgovori. Oni su i rijeka i most koji ne daju prošlom da ostane okamenjeno. Domišljanje koje razgrađuje konačnost i dovršenost.
Ponekad bi nam se pridružila mačka. Sjedjela je kraj stola, ili u krilu nekog od nas. Imala je pospan pogled i nikad nije mjaukala.
-Pitam se da li mačka ostaje i kad svi odu. Hm… Da li biste voleli da imate mačku za ljubimca?
Radoševo pitanje izmami osmjeh i svi se raspričaše. On je ćutao. Čekao je da svi nešto kažu. Tako je izgledalo kao da sluša, iako je samo strpljivo čekao da bi odgovorio na sopstveno pitanje. Imao je spreman odgovor još dok je posmatrao mačku.
-Ja nikad ne bih odabrao mačku. Moj izbor je praktičan. Imam hrčka. Njemu ne treba mnogo prostora. Srećan je u svom malom kavezu. Volim da ga gledam kako trčkara, a volim i da ga hranim. Dam mu list salate da gricne, a onda ga brzi povučem nazad. Inda on pokušava da stane na zadnje noge dok se šapicama drži za rešetke, ali ne može, jer je debeo. To je baš smešno. Onda mu opet dam da gricne pa brzo izmaknem list. Urnebesno je gledati kako mrda njuškicom dok traži salatu. Dok sam tako ležao jednog dana i grickao perece koje mi je mama spremila, shvatio sam da hrčak kratko živi. Samo dve, tri godine. I znate šta sam uradio?
Sjedio je raširenih nogu sa rukom na koljenu, dok je drugom gladio brkove ispod kojih se nazirao osmjeh. Niko nije rekao ni riječi, što je shvatio kao znak odobravanja i naše znatiželje.
-Nazvao sam drugaricu koja isto ima hrčka, ali ženskog, i dogovorili smo se da ih spojimo.
-Ne razumem, rekao je Nikola.
-Kad sam shvatio da hrčak kratko živi, i da je kod mene već skoro dve godine, pomislio sam da bi bilo glupo da ne dobije priliku da…
Gleda u Nikolu podignutih obrva, smijući se kao da je upravo položio ispit. Dok se smije, košulja mu se zateže preko grudi i stomaka. Sa svakim njegovim udisajem dugmad se bore da ostanu na mjestu.
Nikola se mršti i ispija gutljaj kafe.
Radoš naglo prestaje da se smije i gleda u ostale. Čeka neku riječ, ali niko ne progovara. Niko ne gleda u njega. Polako izvlačimo sveske da prođemo kroz bilješke sa prethodnog predavanja. Radoš počinje da čupka brkove i govori Nikoli, ali dovoljno glasno da svi mogu da čuju:
-Mislio sam da hrčak treba da dobije priliku da ostavi potomstvo. Nikola klima glavom. Prošle su godine.
Nedavno sam srela Radoša. Radi kao noćni čuvar na jednom gradilištu. Nije mu teško. Ima kućicu za čuvara u kojoj spoji klupe i tako, najčešće, preleži svu noć.
Hrčka nema već nekoliko godina.
piše: Anđelka Lutovac
autor fotografije:Anđelka Lutovac
