Djevojčica uđe i shvati da nema nikoga sem nje i babe. Baba je nukala hranom i bila nježna prema njoj više nego obično. Znala je da je baba voli, ali baba je bila ćutljiva starica čije je lice uvijek bilo pod sijenkom brige. Obije su zaćutale. Baba je sjela i naslonila čelo na koščate ruke kojim se oslanjala na mačugu. Izgledala je kao da rešava zagonetku zapisanu na daščanom podu. Djevojčici se baba odjednom učini strašnom i sjeti se crnih krila. Odvrati pogled od starice i kroz prozor se zagleda u drveće koje je na ljetnjoj jari podrhtavalo poput odraza na površini vode. Začu se škripa kapije. Ljudi su počeli da pristižu. Ćutali su ili govorili vrlo tiho, kao da čuvaju tajnu. Ugleda majku i poželje da potrči ka njoj, ali majka je izgledala strašno i zato dijete ne načini korak. Tetke su pridržavale majku kao da će se svakog trena srušiti i uvele je u osbu govoreći nešto dok je jedna gladila po leđima. Majka je izgledala kao da će joj leđa pući pod težinom te ruke.
Izađe iz kuće želeći da se sakrije od svih. Niko nije primijetio da je nema. Sakrila se u koš i pretvarala se da uopšte nije tu. Mišu, jesi li unutra? Ćutala je misleći da će tako ostati skrivena i prevariti brata. Mišu, hoćeš li izaći? Ona provuče glavu napolje. Brat joj pomože da se izmigolji kroz uski otvor. Čučnuo je da bi bio njene visine. Zašto su oni ovdje? Brat je ćutao. Gdje je sestra? Brat je dugo gledao plave znatiželjne oči prije nego je progovorio. Znaš, mišu, neke stvari se dese. Neke stvari koje ne želimo i kojih se plašimo. Sestra nije tu. A gdje je? Je li otišla negdje? Jeste. A zašto nije nas povela sa njom? Zato što mi ne bismo mogli da odemo. Ona je otišla na nebo. Kod Boga? Iako je mladić bio ispunjen sumnjom, nije želio da zamrači čistotu djetinjeg vjerovanja. Da, kod boga. Pa…kad će se vratiti? Ona se neće vratiti. Nikad. Djevojčica je gledala brata i po prvi put mu nije vjerovala. Poželjela je da pobjegne i od njega. Zašto nikadd? Ti misliš dugo? Ne, mišu.Kad ljudi umru, više se ne vraćaju i ne možemo da ih vidimo. Jednom ćemo se ponovo sresti sa njima. Gore. Ovo je rekao ne bi li utješio dijete, ali isto tako je silno želio i da prekori sebe. Umru, umru, umru… Zvuk te riječi bio je ispunjen strahom koji je djevojčica osjetila, ne zato što je shvatila šta riječ znači već zato što nije mogla da zamisli da više nikad neće vidjeti sestru. Opet je ispuni jutrošnji osjećaj. Ona je otišla zbog mene. Zašto to misliš? To nije istina. Ja sam htjela da nosim njenu haljinu i ponekad sam je krišom oblačila. Ona je to sigurno saznala i naljutila se i zato je otišla. Oh, Živa. Živana. Brat je zaljulja u naručju kao sasvim malo dijete. Nije ona otišla zbog tebe, niti je ljuta. Nisi ti kriva. Nema krivice.
Vjetar otkinu list i odnese ga iza sedam brda, iza sedam mora, u kraljevstvo koje se vidi sa vrha starog bora.
piše: Anđelka Lutovac
foto: Anđelka Lutovac
Recent Comments