Kutija

Pedalj duga i pola pedlja široka, visine palca odraslog čovjeka. Bilo je lako sakriti je. Male zarđale šarke škripjele su pri otvaranju lakog drvenog poklopca. Unutrašnjost nije bila obložena, ali je dječak isjekao svoju staru košulju na parčiće i zalijepio ih na drvo. Na zagasito zelenoj podlozi sunce sa poklopca sijalo je poput svica u noći, a kljun mladog mjeseca spavao je na bočnim stranama. Čekala je godinama na polici. Prazna i nepomična. Niko nije primijetio kad je nestala. Na njeno mjesto spustio je staru kutiju za duvan koju je našao u podrumu dok se igrao. Pokušao je da je očisti koliko je bilo moguće i podmetnio je kao kukavica jaje.
Imao je dva školska ranca i u početku je krio u onom rancu koji nijr koristio. Trudio se da često mijenja mjesto za skrivanje pa se ponekad činilo kao da je krije i od sebe samog. Sjetio se starog drveta zapaljenog gromom tako da je ostalo samo deblo, garavo i kvrgavo. Drvo je bilo šuplje i dječak odluči da u njega položi svoju dragocjenost.
Odlučio je da ovoga puta to uradi sam. Uzeo je noktorez na kojem se presijavao žuti paun i otvorio ga. Nikad prije nije sebi rezao nokte. Bio je nesiguran i nevješt pa je rezao preduboko i pomalo sebi puštao krv. Kad je završio i pogledao u šake, vidio je da su mu prsti umazani krvlju. Osjećao je kako bride vrhovi prstiju, a neki su i boljeli oštrim bolom. Oprao je ruke, a odrezane nokte pažljivo spustio sa papira u kutiju. Danima nije mogao da drži olovku jer je i pri najblažem stisku osjećao bol od kojeg se grčila šaka. Bio je ponosan što je kutija počela da se puni. Već tako mladi osjetimo strah od praznine. Nedostatak koji se trudimo da izbjegnemo ponekad je olakšanje, oslobođenje, ali ono je uvijek daleko.
Vikendom se igrao sa djecom iz komšiluka, koja su mu ujedno bila i rođaci. Znali su se čitav život. Voljeli su da se igraju kod stare kamene kuće. Donji prozori bili su visoki sa drvenim kapcima. Za lijepih i sunčanih dana kapci su se otvarali. Tada bi se popeli na prozore i sjedjeli u njima, jer su bili široki pa je i troje moglo komotno da stane u jedan prozor. Iz podruma se osjećao miris zemlje, tame i vlage koju ni svi sunčani dani ne bi mogli da isuše. Ako ih je bilo više, zauzeli bi oba prozora i onda bi se dovikivali kao sa dvije osmatračnice.
Dječak ovoga puta nije učestvovao u igri i dan je proveo posmatrajući drugove sa prozora.
Prvi povratku kući svratio je do drveta iza kojeg se prostirao šumarak. Osvrnuo se ne bi li bio siguran da niko nije u blizini i brižno izvuče kutiju. Na putu do kuće je tako stiskao da mu je zelena boja ostala na oznojenim dlanovima. Odmah je otišao do sobe i sakrio je iza kreveta. Nakon večere nije izašao u dvorište da se poigra sa psom, kao što je obično radio, već odmah ode u svoju sobu. Uzeo je kutiju i stavio je na jastuk pored glave. Gledao je kao nešto nepoznato i preteće, ali nije mogao da skrene pogled. Osjećao je nelagodu. Pogleda u prste i pokuša da izračuna za koliko dana će moći opet da poreže nokte. Dno kutije je već bilo pokriveno i zbog toga je bio zadovoljan, ali kao da je osjećao prekor kutije. Još nije dovoljno.
Proljeće su smijenili dugi ljetnji dani ispunjeni vrelom svjetlošću. Iako se sva priroda borila sa jarom, postajala je sve ljepša i bujnija. Noću, vene drveća dodirivahu nebo, spajajući ga sa zemljom. Kosmičkim krvotokom tekla je noćna svjetlost melanholije i predosjećanja. Dječak je bio slobodan od škole i osjećao je punoću koju dostiže sve oko njega pa je i sam bio veseo. Manje je mislio o kutiji, ali jednog dana odluči da posjeti staro drvo. Probijao se kroz već visoku travu kad začu neočekivan zvuk. Bio je to zvuk lomljenja i krckanja suvog drveta. Kad se dovoljno približio, uočio je da zvuk dolazi baš iz starog, zapaljenog stabla. Nijr bio siguran šta treba da učini, ali svakim novim zvukom osjećao je da se komadi oštrog drveta zabijaju pod njegove nokte. Dok je neodlučno čekao osjećajući da svakim izgubljenim trenutkom gubi od života, pojavi se duguljasta bijela glava na kojoj su dvije crne šare spajale vrh nosa i uši. Bio je to jazavac. Živjeli su u pećinama u šumarku i rijetko su izlazili odande, ali se dječak sjeti da mu je otac pričao da nekad vole da se zavuku i u šuplje drveće. Nije smio na jazavca. Zna se da jazavac izgleda kao šeprtlja, ali da je njegovo malo i zdepasto tijelo jako, iako je naizgled trom poput đaka kojem se ne žuri u školu. Napetost iščekivanja i muke bespomoćnosti prekinuo je jazavac koji je podjednako zbunjeno posmatrao dječaka, a onda je ipak odlučio da je bolje da se vrati u sigurnost pećine. Po talasanju trave moglo se vidjeti kuda se uputio. Kad je jazavac odmakao, dječak otrča do drveta i otkri da je kutija izlomljena, a oni što je bilo u njoj, prosuto, po natruloj utrobi drveta. Osjeti vrućinu. Dah mu se skratio i ubrzao. Osjećao je da nema dovoljno vazduha. Pokušao je da sakupi ono što je ostalo, ali uvidje da je uzalud. Osjećao je da ga grebe miris truleži i gljiva. Stablo mu odjednom zaliči na grob, i znao je da je to njegov grob. Pokuša da potrči, ali je posrtao. Zar već? Pomisli kako će ga možda baš njegov pas pronaći i liznuti po ruci, ali on to neće osjetiti. Trava će šuštati, ali on neće čuti. Drveće će se zelenjeti, ali on neće vidjeti. Djeca će sjedjeti u prozorima stare kuće, a on više nikad neće moći da se igra sa njima. To ga još više rastuži i on poče plakati vjerujući da će ubrzo umrijeti, a možda je već mrtav.
Dok je plakao glave pognute i ruku svijenih oko koljena, naiđe Pejka. Žena neodređene dobi. Svi iz sela su je se klonili, ali prećutno su prihvatali da živi među njima. Moglo se reći da je već bila stara, ali preplanula koža lica isticala je otvorenost plavog pogleda u kojem se prepoznavala snaga mladosti. Za razliku od odraslih, djeca je nisu izbjegavala. Često su je sretali kraj rijeke ili potoka. Njene, često, nerazumljive riječi shvatali su kao mudrost kojoj nisu dorasli. Često su lutali uz vodu očekujući da je sretnu.
Zar je došlo vrijeme da jedan Nebojša plače?
Pejka sjede kraj dječaka na zemlju i čekaše odgovor.
Nebojša podiže glavu i vidje ženu kako se osmjehuje. Da je znala šta ga čeka, ne bi se smijala. Možda…možda ona zna kako prevariti smrt. Da bi to saznao, morao je da joj ispriča svoju tajnu. Kako drugome ispričati ono što se i od sebe krije?
Ja…samo što nisam umro.
Pejka iskosi pogled i uozbilji se. Da, vidim. Tvoja smrt je jako blizu.
Dječak presta da plače. Osjećao je slan ukus na usnama.
Ali…smrti se može doakati! Pejka usta i ubra list maslačka, deteline i kiselice.
Žvaći ovo i pljuni, a onda reci ja sam mrtav i ponovo rođen. Posle toga se tri puta okreni oko sebe i pogledaj u sunce.
Nebojša učini kako mu je žena rekla.
E tako. Sad smrt neće na tebe.
Zar je tako lako prevariti smrt?
Pih! Zar jedan Nebojša da se plaši smrti!
Žena se nasmija i ode prašnjavim putem. Za njenim sporim korakom dizala se prašina zlateći se pod zalazećim zracima.

Piše:Anđelka Lutovac

Foto:Anđelka Lutovac