Onaj jedan reflektor što grije i osvjetljava na “najjače”, čiji snop se preliva u jednom liku, što je nosilac sopstvenog života, na sceni vjetrovitog srčanog ritma, igra svoju ulogu sa onim što mu je dato rodjenjem. Na pozorišnoj sceni se radja, živi i umire, pa se ti ciklični prelazi, pored riječi i mimike, traže ne svakodnevnu, već scensku šminku. Onu što govori za sebe, što je uloga per se… U intervalima Ćinećite i živopisnih oblika glumaca naše umjetničke scene, Crne Gore, bivše SFRJ, arhitektonikom života, značajnu, Kiševsku ulogu, odigrala je i to dalje to čini, Nikšićanka Lidija Radović.
Od kuda dolazi ta svevremenska estetika njenog izraza?
”Na tako postavljeno pitanje, mogu samo da kažem da nije do mene. Do onoga je ko je to vidio i prepoznao kao “svevremensku estetiku”. Nosim to kao prirodno stanje stvari. Objašnjenje bi se moglo naći u okruženju u kojem sam odrasla i usvajala estetiku, prvo od roditelja, kasnije od društva koje sam birala i osjećala da mu pripadam. Uglavnom su to bili ljudi iz svijeta umjetnosti.
Estetiku (ako) imaš – nosiš, ne može ti biti oduzeta. Nažalost, može biti zaboravljena, potrta svim što ona nije, a toga imamo u izobilju danas. Tužna sam zbog toga i u žalosti za umjetnošću, ali ne odustajem od nje, uprkos javi u kojoj smo – na ovaj ili onaj način je vaskrsavam, svakodnevno. To me čini ljudskim bićem.Naoružana ljepotom stvaranja, odolijevam svim naletima nelijepe jave. Trivijalnosti su na snazi i valja se boriti jedinim oružjem – znanjem i ljepotom”, sigurna je sagovornica dopisnice.
Beskraj ipak rezervisan za ljudsku glupost
Ako radite dobro, mislite lijepo, a darivani ste talentom bilo koje vrste, umjetnost postaje način života.
”A, umjeće življenja, onima kojima nije strano poznavanje umjetnosti (što bi rekao Danilo Kiš), možemo nazvati svojevrsnom umjetnošću.
Ovo Kišovo promišljanje sam usvojila kao odrednicu za način zivota. Beskraj je, ipak rezervisan za ljudsku glupost, nažalost”, iskrena je Lidija.
Potreba za scenskom šminkom sama se nametnula
Osvrnuli smo se na njene početke. Scenografija, šminka….Nije to bio izbor, već kako ističe, sklop nekih okolnosti devedesetih godina, bez mogućnosti izbora, dok je posao bio nužnost.
”Srećna okolnost je ta, da se ukazala potreba za scenografom u studiju za tek otvorenu TV Nikšić. Zbog moje kreativnosti u uređenju enterijera, okušala sam se laički kao TV scenograf, učila u hodu, što je bilo izazov. Ispostavilo se da mi dobro ide, a to je onda povuklo i sve druge stvari vezane za vizuelni medij, kakav je televizija.
Sama se namentula potreba za scenskom šminkom, a u tome sam već bila oprobana, takođe amaterski, ali uspješno, u mnogim pozorišnim predstavama u KUD-u ,,Zahumlje” nastupima folklora, čiji sam član bila. Interesovala sam se, prvo zbog sebe, kasnije zbog ostalih članova, za scensku šminku. U tom periodu nije bilo interneta. Imala sreću da je koreograf bila moja tetka, koja je imala znanje o tome kako treba da izgleda šminka za nastup. Voljela sam to da radim i privatno, oduvijek. Šminkala sam drugarice za izlazak, maturske večeri, svadbe i voljela sam to još dok sam bila u srednjoj školi’‘, prisjeća se sagovornica.
Spano & Co, Cinecitta
Nezaboravno iskustvo, koraci što život znače, poznanstva, divna prijateljstva, Lidija je ostvarila u svjetskom filmskom studiju ”Cinecitta”, uz prizvuk spleta sretnih okolnosti u nekim nesretnim vremenima, gdje je dobila diplomu za pozorišnog maskera i šminkera.
” To mi je obezbjedila sestra, koja živi tamo 30 godina i koja je tada radila kao poslovni sekretar u prestiznom salonu ,,Spano & Co,”, blizu španskog trga u Rimu gdje sam po dobijenoj diplomi jedno vrijeme radila kao šminker. Neophodno je bilo, zbog tadašnjeg honorarnog zaposlenja u nikšićkom pozorištu (kao šminkera), da dobijem i profesionalno znanje, u cilju dobijanja stalnog posla. Za taj proces sam zauvijek zahvalna mom prijatelju, glumcu Vojislavu Krivokapiću, koji me je pozvao na ponovno otvaranje nikšićkog pozorišta, da radim kao šminker prve predstave. U to vrijeme amaterski, ali uspješno, što me i navelo da zavrsim školu i ostanem u pozorištu do danas”, ističe Lidija.
Na završnom polaganju, popriličan izazov
Boravkom u Rimu, učeći u Cinecittà – filmskom gradu i jednom od najvećih filmskih studija u Evropi i danas, unaprijedila je znanje na temu šminke – kako se postiže određeni efekat za traženu scenu, upoznala prečice do dobijanja željenog rezultata, naučila mnogo o materijalima i sredstvima šminke, razne trikove koji se koriste za bolji izgled….
‘‘Kuriozitet je da sam na samom završnom polaganju imala zadatak da našminkam afroameričkog modela. Imala sam veliku tremu jer sam znala osobu bijele puti šminkom pretvoriti u tamnoputu, za potrebe pozorišta. Ali, šta sad?! Ujedno je to i bio trik umjetničkog direktora kod kojeg smo polagale tog dana nas četiri, da vidi mogu li odgovoriti izazovu. Zbunjenost je brzo prosla, djevojka je bila blagonaklona, pa mi je i suflirala kad bih krenula za pogrešnim tenom. Na kraju, prošla sam sa dobrom ocjenom.
Neprocjenjivi su u tom periodu bili susreti sa nevjerovatnim umjetnicima iz svijeta filma i pozorišta, a do danas sam sa mnogima u kontaktu zahvaljujuci internetu i učestalim odlaskom u Rim, po nekoliko puta godišnje svih ovih godina. Do ove, sa pojavom korone…
Mogu sažeti taj period u to da sam se u prvom susretu sa Cinecittà, na ulazu osjećala kao Cankar u susretu sa školom prvi put (Crtice). Ko je čitao, zna”, slikovita je sagovornica.
Došla je zbog popravke šminke i frizure
Znala je sagovornica da istrpi pritisak, pa kada im je jednog lijepog dana u salon ušetala nekadašnja Miss Italije Denny Mendez.
”Ima mnogo anegdota iz tog perioda a izdvojila bih slučaj sa dolaskom nekadašnje Miss Italije (1996.) Denny Mendez, u salon ,,Spano & Co.” Pomenula sam već kako sam uopšte uspjela da radim tamo, pa se i zatekla u tom trenutku, a njen dolazak nije bio najavljen. Imala je reviju na španskim stepenicama, a u salon koji je bio najbliži došla je zbog popravke šminke i frizure, u pratnji tri kamere i mnogo ljudi iz svoje ekipe. Bilo je stresno, sa mnogo treme, a ona u tom trenutku jako nepristupačna i arogantna. Međutim, veoma zadovoljna ishodom, fotografisala se sa svima, a to joj inače nije bila praksa. I danas je u salonu ta fotografija, a sa vlasnikom i direktorom Michele Spanò-om sam još uvijek prijatelj – čak je i mojoj sestri bio kum na vjenčanju’‘, naglašava Lidija, dodajući da joj je misao iz tih vremena bila jedinstvena..
”Sve se u životu moze postići – samo ako kreneš, pola posla je gotovo. Bitno je napraviti korak i krenuti. Ne bih da zvuči kao floskula,jer je stvarno tako. Pa, ni floskule nijesu drugačije ni nastale.(smijeh)
”Neka čekaju, imaju i koga, ne brinite, neće otići”
Saradjivala je sa velikim brojem glumaca, ujedno i tih godina radila kao jedini profesionalni šminker. Njen talenat se pročuo, pa je počela da saradjuje na projektima i van pozorišta: film, muzički spotovi, modne revije, televizija, festivali, maturske večeri, svadbe, reklame… Kao šminker i masker, ali zadužena i za scenske efekte, prvi put se oprobala na filmu Božidara Nikoliča, ”Balkanska braća”, snimanom u prostorijama hotela Onogošt.
”Neprocjenjivo iskustvo, koje me kasnije odvelo i na razna snimanja
sa mnogim režiserima iz Crne Gore i zemalja okruženja. Među njima su: Goran Bulajić, Slobodan Milatović, Blagota Eraković, Petar Božović, Radmila Vojvodić, Draško Đurović, Milan Karadžić, Branko Baletić, Andro Martinović, Slobodan Marunović, Mihajlo Radojičić, Radoslav Jevrić, Branislav Koćalo, Vlado Kosić, Obrad Nenezić, Nemanja Bečanović, zatim Darko Bajić, Dragan Milinković, Željko Orešković…
Kao pozorišni, filmski i TV šminker, sarađivala sam sa mnogim glumcima iz zemlje i iz zemalja bivše Jugoslavije. 30 godina sam u ovom poslu, tako da je nemoguće ne izostaviti nekog ukoliko bih krenula sa nabrajanjem. Ostaće upamćen “gaf” koji je napravio Petar Božović, kao glumac predstave, koju je i režirao – ,”Život ispočetka”. U noći premijere, kad sam morala da ga zovem da siđe iz sobe, jer je probio termin kašnjenjem od 15 minuta (sve zvanice su ušle u salu Scene 213). On je laganim tonom, na paniku garderobera i moju kao šminkera rekao: ,,Neka čekaju, imaju i koga, ne brinite, neće otići”. To je bio neki njegov lični bunt na stanje u zemlji, a pozorište je najbolja platforma za to, zar ne”, dijeli sagovornica.
Od udara se onesvjestila
Scena je izazov, bez obzira na platforme i kanale izobražavanja. Lidijin umjetnički put prostrt je anegdotama, ljepših i onih manje ljepših tonova, kada je, jednom, obavljajući svoj posao, dobila hirurški precizno ušivanje, sa zanimljivim raspletom, kao što to na scenama obično biva.
”Radeći kao scenograf u televiziji, u ono vrijeme opasnih previranja, političkih, proratnih sukobljavanja, došli su i na red izbori i stranačko predstavljanje na televiziji. “Živi program”, nema mjesta greškama, a one baš tada dese. Brzina je bila najbitnija, smjena postavke reklamnog materijala svake stranke, a izmedju promjene scenografije prostor od samo 5 minuta vremena. U brzini sam uspjela da pomjeranjem panoa od scenografije otkačim iz šina sa plafona kolica za kameru, koja su mi u padu zakačila glavu, nakon čega je nastala “frka” o kojoj su mi kasnije pričali jer sam se od udara onesvijestila. Kolege su me odnijele u bolnicu na ušivanje, a kuriozitet je bio taj da su glavni hirurzi bili upravo gosti emisije za koju sam spremala scenografiju. I situacije poput ovih ostanu upečatljive kao profesionalno iskustvo, i neka vrsta anegdote kojih je bilo mnogo svih ovih godina”, saglasna je Lidija.
Arhitektura – zamrznuta muzika
U nekim dnevnim ritualima najviše joj je zastupljena muzika, obavezno bar jedan film, i barem deset stranica knjige koju voli. Bez čitanja joj ne počinje niti završava nijedan dan. Uglavnom je to poezija, a birana muzika je uvijek prisutna u pozadini. A njena pozadina, genetska, porodična, upletena je kroz arhitektoniku umjetnosti i stvaranja, pa je od oca, poznatog arhitekte, Slobodana Vukajlovića, usvojila neke suštinske krilatice.
”Od oca, kao arhitekte sam usvojila savjete da, kad nešto počneš, moraš i završiti i dati sve od sebe da ispadne najbolje. Da pratim svoju ideju i ne odstupam od nje, koliko god se drugima ona ne dopada.
Pamtim ga kao oca koji je dao svu slobodu djeci da se izraze na svoj način. Naime, arhitektonika mog života ogleda se u svakodnevnoj radosti stvaranja. Takvog sam ,,sklopa” – radoznalog, avanturističkog.
Dopada mi se krilatica Getea, koju je otac citirao, da je ,,Arhitektura zamrznuta muzika”.
Bio je i sjajan slikar i veliku ljubav prema slikarstvu je prenio na nas, a majka prema književnosti. Volio je da istakne da su njegovi najbolji projekti nas četvoro djece, koje je naša majka ,,izvela”.
Završila bih, opet sa Danilom Kišom… ,,Kada budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti”, zaključuje neobična Lidija, ili na starogrčkom ”poslata od boga”, da svoju životnu ulogu odigra na licima i scenama koje život znače.
foto: privatna arhiva
Recent Comments