Putevi su zanimljivi načini komunikacije. Spajaju gradove, sela, kuće, livade. Imaju, a ne moraju posjedovati određeno rastojanje od tačke A do tačke B, jer čudni su putevi Gospodnji. Njihov krvotok zavisi od količine saobraćajnih vozila, rjeđe pješaka, konjskih ili magarećih zaprega, jer ipak smo u nekom XXI vijeku ( opet sve zavisi od puta). Ako uzmemo u obzir magistrale, ne one pjesničke,na kojima se dešavaju srčani udari, odnosno saobraćajne nesreće ili sudari koji prirodno trombiraju krvotok, putevi su zaista neuobičajna odredišta u kojima je razgovor među vozilima više nego frekventan. Ta komunikacija sa dramatičnim i dinamičnim prelazima nikada nije dosadna, pa pažljivom posmatraču neće biti zamorno gledati zabranjeno preticanje preko pune linije, preticanje vozila dok u susret nailazi teretnjak ili jednostavno, ali upečatljivo paljenje velikih svjetala u tunelu da se razgrne mrak. Ovo je gotovo porodična slika na crnogorskim putevima, a pretpostavljam da se na takav način komšija i u regionu.
Ipak, ono što imaju naši putevi, a nikako sterilni, evropski su BLICANJA. Oh, ta divna znakovna upozorenja, migovi koji emaniraju to što je zaostalo iz bratstva i jedinstva južnoslovenskih naroda. Čini se da lažu oni koji govore da se ovdje većinom živi po principu “da komšiji crkne krava” Dovoljno je samo da se odvezeš od Nikšića, do Podgorice, i naićićeš na prećutnu dobrotu tih nepoznatih prijatelja, raznolikih registarskih tablica, ali naših, koji ti hrle u susret, namiguju da usporiš sa 100 na 70 km na čas, jer “pobogu, policija je na Bogetiće, ograničenje je 80, pa ga ti neprirodno smanji na 50 i budi smjeran. Kad je opasnost prošla, jer teško je kad bilo kog đetića, a kamoli našeg opaučiš po džepu, uhvatiš sebe kako namiguješ nadolazećim prijateljima i upozoravaš na opasnost, pa se lepeza spasilaca i dobronamjernika širi tako u nedogled.
Pa ko kaže da je narod danas otuđen? Izgleda da se na tim putevima bolje ispričaš sa putnicima namjernicima i pomogneš im pride, nego sa onima koji ti na još neotplaćenu ugaonu po cijeli dan sjele. E sad, nije ti jasno kako na primjer, oni sumorni Norvežani, imaju zakon gdje se blicanje sankcioniše? Zar nijesu jedna od najbogatijih država svijeta, sa ne tako malim procentom srećnih ljudi ( ipak ih je više u Butanu)? Pa kako mogu biti srećni, kada svakodnevno na putevima pokazuju svoju sebičnost, suzdržanost i odsutnost empatije, za nadolazećeg brata, prijatelja? Nije mi jasno… U svakom slučaju, tamo negdje kod Bogetića, blicaj mi!
