Agenda ili program tribine, seminara, presa i sličnih okupljanja, u većini slučajeva podrazumjevaju i uredno poređane prvoklasne fascikle sa hemijskom u istom tonu. Razne marke vodnih industrija, u privlačnoj ambalaži, pozicionirane su tako da budu na dohvat ruke, u slučaju da se osuši grlo prilikom bezizražajnog klimanja glavom iliti neprekidnog slušanja birokratskih riječi i asocijacija. To se sve nalazi na konferencijskom, okruglom stolu. I klimanje glavom, i gutljaji vode u kratkim pauzama, koje postoje samo zbog zareza i tačke u maratonskim izlaganjima.
Okrugli sto često nije okrugli sto, već klasično slovo P, koje je stvoreno za razne Političare, Političke analitičare, nePolitičke neVladine organizacije, odnosno za sve „kraljeve Arture „ sa „mačem političkog jezika“, koji je upravo izvađen iz kamena. E, upravo tada, počinje agonija u trajanju odavde do vječnosti. Novinari će se tu prepoznati, ili makar većina, jer treba hvatati svaku misao, svakog Lanselota“ sa okruglog stola, koji najčešće ima tendenciju da pripovjeda u trajanju epske pjesme, koju nam je, priznaćete, uvijek bilo teško naučiti napamet.
Poznato je da novinari nemaju pravo sjedjeti za okruglim stolom, oni su negdje iza, hvataju bilješke, u borbi sa smislom, brojnim pleonazmima i novostvorenim stilskim figurama u izlaganju „vitezova“. Međutim, novinari su saglasni u jednom. Najteže je praviti priču, tamo gdje iste nema, kada morate ivzći nešto važno iz obilja nebitnih detalja, a urednik igra nad glavom.
Najteža i najkomlikovanija je „PRODAJA MAGLE“. To su u suštini, upravo ovakvi događaji, konferencije, seminari, tribine organizovane po hijerarhijskom nalogu, a nemaju za reći nešto značajno.
Šminkanje stvarnosti je uvijek prisutno, kada ne postoji postignut cilj. Najbolje se da prepoznati, kada neka konferencija ima samo teorijsku osnovu, poput iščitavanja tamo nekog zakona, a praksa ne postoji. Takvi događaji idu u nedogled. Postoje samo da bi se o njima izvjestilo.
Naime, paradoks je što su mediji i pseudodogađaji povezani. Mediji im daju prostor, a pseudodogađaji pune novinske stupce. Potrebni su jedni drugima, da bi produžili „vjekovnu“ mrežu razmjene jednosmjernih poruka.
Priznaćete, nije lako. Treba sjedjeti u raznim hotelima, salama i pomno slušati šta svako sa titulom i zvanjima ima da kaže. Moraju se napregnuti moždane vijuge, napraviti koncept teksta ili priloga, da bi imali smisao. Uz sav taj trud, i maratonsko praćenje, novinari nekad ne dobiju ni flašu vode u privlačnoj ambalaži, a da ne pričam o egzotičnom voću, koje bi ih vratilo iz mrtvih. Nakon određenog vremena, počinje da se magli pred očima, ali ne od umora, koliko od magle koja neprestano izlazi iz usta „konferencijskih vitezova“ i pripadnika dinastičke loze Artura. Prostorija se često zamagli, kada se ne čuje nijedna, konkretna misao, a još manje rešenje gorućeg problema. Ostaje samo magla… Za stolom i iza njega.
