Šarmantnu ulicu sa dva niza prizemnih kuća, u XVI vijeku naseljavali su zlatari, a kasnije i siromašniji građani. U doba Marije Terezije, renovira se i dobija novi izgled, dok je u XIX vijeku naseljavaju umjetnici i kreativni umovi. U tom alhemičarskom vakumu, najpoznatija je kuća pod rednim brojem 22, plave fasade, u kojoj je živio Franc Kafka sa sestrom. Ovo je zapravo „Zlatička ulica” jedna od najposjećenijih turističkih mjesta u Pragu.
E sada, možda Karađorđeva ulica u Nikšiću, nema Franca Kafku, ali se pod rednim brojem 6. nalazi najstarija kuća u gradu, kuća Mekića, čiji je potomak sada na Forbsovoj listi najbogatijih milijardera. Takođe, u toj ulici bio je prepoznatljiv hotel „Nikšić“,porodice Makrid, u kom je kralj Petar Drugi Karađorđević proveo poslednju noć u zemlji, a Lujo Davičo, u jeku Drugog svjetskog rata, bacio bombu i ubio italijanske vojnike, a zatim na svirep način ubijen. Ulica koja treperi istorijom, u kojoj svaka kuća, dvorište, iza svojih oronulih fasada krije filmske, nevjerovatne priče. Potpuno nevjerovatna priča je, da i danas ona privlači pažnju, ali ovog puta kao nesnađen prostor, masovno parkiralište. Stariji kažu da su Karađorđevu nekada zvali Nikšićki Vol Strit, jer se u njenim dućanima moglo naći baš sve„od igle do lokomotive“.
Na džadi dugoj oko 400 metara, sa visokim nizovima kuća zapanjujuće ornamentike, već se odavno ne može naći ništa slično, ni od igle, a kamoli do lokomotive. Poslaganim drvoredima lebde uspomene i želja da se ovoj nekada najznačajnijoj ulici u gradu, povrati krvotok kroz turističku valorizaciju po ugledu na evropske Zlatičke ulice, koje nijesu ništa zamamnije od ove jedinstvene ambijentalne cjeline u gradu pod Bedemom.
Uspomene
– Sjećam se kada se u šest ujutru oglašavala sirena sa Pilane a radnici išli na posao, pa u dva sata popodne ponovo, za kraj radnog vremena. Svi su ti autobusi prolazili kroz Karađorđevu. I dalje pamtim svoje prvo čuđenje, kada je dabl deker, šezdesetih godina prolazio kroz ulicu, gotovo dodrijući balkon moje kuće. Znam još kao dijete, da je to bila najživlja ulica. Čak smo mi, malo odrasliji govorili: Ma mi čovječe, živimo u Knez Mihajlovoj”, prebira po uspomenama Đorđe Makrid, čija je porodica između dvadesetih i tidesetih godina prošlog vijeka, držala hotel „Nikšić“ u Karađorđevoj. Taj dio movine gdje je bio hotel, i dalje je u njihovom vlasništvu, a tu i dalje stanuju.
– U to vrijeme, do Drugog svjetskog rata, to je bila ulica Cara Dušana. I prije rata tu je bilo dosta kafana, a po priči starijih kako se sjećam, hotel „Nikšić“ je u to vrijeme bio elitno mjesto. Čak i kući, posjedujem rešenje o otvaranju hotela, koje je izdato prije Drugog svjetskog rata, od Ministarstva turizma one prve Jugoslavije, u kojem se kaže da se izdava jer je „Nikšić turističko područje“, što je zanimljivo da su ga i tada tako gledali. To rešenje je dobio moj đed kada su otvarali hotel, ističe Makrid.
Raseljavanje i odumiranje
Makrid tvrdi da broj kafana u toj ulici ne bi nikada spao ispod deset, a to je bilo zanimljivo jer su se kafane zatvarale i uvijek ponovo otvarale, pa je ulica uvijek bila živa. Sagovornik dodaje da je i dječija graja utihnula, jer je raseljavanje uzelo maha.
-Sada, moja unučad kada dođu iz Pogorice, jedva da se skupi petoro djece, nemaju se sa kim igrati. Ali opet, nema tu krivca, kvart je ostario, tvrdi Makrid, napominjući da se njeno odumiranje ne može konkretno vezati za devedesete, ili politiku. Po njegovom mišljenju, to je jednostavno promjena načina života. Kako kaže, danas niko neće da napravi dva koraka bez automobila, pa sada vrijedi više jedna trafičica u Kardeljovoj, nego tri radnje u Karađorđevoj. Da bi se probudila usnulost ove neobične ulice, naši ljudi bi trebali cijeniti autentičnost.
– Danas ima dosta tih zgrada, kuća koje vlasnički nijesu regulisane. Vjerujem da su i Opštini u tom smislu vezane ruke, jer ljudi koji su vlasnici, osim rijetkih, zbog inače današnjeg lošeg kvaliteta života, nemaju sredstva ni da svoje obnavljaju. Ono što mi se čini realnim da ulica, odnosno te zgrade u njoj budu konzervirane, i ostave stanje kakva je bila. Treba sačuvati, ne dati da se mijenja oblik. Naši ljudi kao da imaju nekakav kompleks, hoće sve novo, da dižu spratovem a ono izvorno da se briše. Sve to gubi autentičnost, navodi Makrid.
Jedinstvene ambijentalne cjeline
Publicista i gradski hroničar, Maksim Vujačić, ističe da Nikšić mora sačuvati svoje ambijentalne cjeline. Danas, u toj ulici 90 odsto kuća, zaključane su i izložene propadanju.
-Interesantno je da vlasnici to neće da izdaju, niti renoviraju. Čeka se neko bolje vrijeme. Mora se apelovati da se Trg sa šest ulica sačuva onakvim kakav je bio. Trebalo bi da se oživi nekadašnji Vol Strit, da se makar ta ruinirana zdanja, odnosno fasade, kao na Trgu makar osveže.To je neki fenomen tranzicije, jer danas ta nekada najprometnija ulica i centar dešavanja, potpuno mrtva. U svi ostalim ulicama se i nešto dešava, ali ova koja je bila najčuvenija, ne živi, u njoj su samo automobili, i apeluje se da se maknu sa onih trotoara, ožive fasade i primoraju vlasnici da izdaju ili renoviraju. Urbanisti kažu da stare ambijentalne cjeline nijesu manje značajne od važnih arhitektonskih zdanja, kojima Nikšić nema da se diči u odnosu na ostale gradove, ali imamo ambijentalne cjeline koje se moraju sačuvati zbog struke i nauke, a i kulturno – istorijske baštine, tvrdi Vujačić.
Faza ponovnog oživljavanja
Sekretar Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine, Nebojša Adžić, navodi da je ulica trenutno u fazi ponovnog oživljavanja, jer kao što se može primjetiti, sa rekonstrukcijom Trga Slobode, poraslo je interesovanje za poslovnim prostorima u ulicama koje gravitiraju, kao što je i Karađorđeva, tako da se nadaju da će uskoro umjesto dosadašnje slike kafanskog života, ova ulica biti prepoznatljiva i po drugim sadržajima.
– Naredna faza rekonstrukcije Trga će se odnositi na uređenje fasada kako okolnih objekata tako i ulica, u koje spada i Karađorđeva, ali uz pomoć i vlasnika objekata, jer djelovanje Opštine je definisano zakonom o imovini, ali nadam se da to neće biti problem, jer će se prepoznati opšti interes, kazao je Adžić, dodajući da se turistička valorizacija ili „oživljavanje“ ne može posmatrati kao izdvojena priča.
– Oživljavanjem grada, kao što je slučaj u Nikšiću prethodnih godina, naročito kroz ljetnje festivale i značajno veći broj turista, podiže se standard usluga i drugih segmenata života. Kao što se može primjetiti poslednjih godina su otvorena nekolika ugostiteljska objekta u centru grada, koja su na visokom nivou enterijera i usluge, što direktno utiče i na kvalitet i okolnih prostora, zaključuje Adžić.
Kulturno – istorijska žila kucavica
Od svog nastanka, tačnije 1885. godine, pa do današnjih dana, Karađorđevom džadom prolazili su viđeniji gosti hotela „Nikšić“, „Bristol“, „Evropa“, posjećivale legendarne kafane „Lovćen“ „Zeta“, zatim odigrano dramatično bježanje 39 rodoljuba iz zatvora koji je takođe postojao u toj ulici, pa je tog 15. jula 1943. ostalo zabilježeno da je to bilo najveće bjekstvo u tadašnjoj okupiranoj Evropi.Pored ovih dramatičnih događaja, kojih nije manjkalo, ovo istorijsko sastajalište je u nekadašnjem Aeroklubu, koji je vodio Marko Vrbica, na mjestu kasnijeg Vatrogasnog doma, krajem pedesetih godina bio svjedok i prvih Vitovih nastupa, a svoje bitisanje u toj ulici prije Drugog svjetskog rata imala je i svojevrsna čitaonica, u kafani Petra Pejaka, koja je posjedovala vrlo naprednu literaturu u to vrijeme, ali je nažalost, nedugo zatim zatvorena, a knjižni fond zapaljen od strane policije. Sedamdesetih je radilo preko 35 radnji, od mesare, kožare, prodavnica obuće, frizera, a mogla su se naći zanimanja, poput onih, koje je pominjao Momo Kapor u „Uspomenama jednog crtača“, koja se više nigdje nijesu mogla naći na svijetu.
“ U sporednim ulicama koje se ulivaju u Knez Mihajlovu, postojale su male zanatske radionice i radnje u kojima su postarije gospođe još uvijek šile muške košulje po mjeri sa izvezenim monogramom na džepu i dvostrukim manžentnama, „hvatale“ žice na oštećenim ženskim čarapama i presvlačile dugmad za kostime. Zanimanja koja se više ne mogu sresti nigde na svetu.
HVATAMO ŽICE, PRESVLAČIMO DUGMAD, PUNIMO HEMIJSKE OLOVKE“
Nove ideje za stari sjaj
Zanimljiva činjenica je da veliki broj sugrađana, i to mahom mlađih, ipak znaju neke detalje o toj ulici, a njihovi predlozi za oživljavanje su u skladu sa modernim standardima, ali u duhu očuvanja autentičnog.
-Svjesna sam njenog kulturnog značaja. Tu su radila tri hotela pansionskog tipa, otvarane čitaonice, odigravao se boemski život. Bilo bi idealno kada bi se zapušteni prostori oživjeli otvaranjem galerija, biblioteka u autentičnim zdanjima ove ulice, otvorili hosteli, istakla je Margita Vulanović, dok Dragan Ćetković kaže da izbjegava taj dio grada, pogotovo dio prema Bulevaru, jer je neprijatno zapušten, ruiniran i ne izgleda reprezentativno, a njen procvat vidi u otvaranju pabova, bistroa, po ugledu na evropske gradove. Dragana Kotlica smatra da se prvo treba riješiti problem parkiranja u toj ulci, jer su svi trotoari zauzeti, pa je nekada pravi poduhvat stići ili preći taj dio grada.
