Slušam da volim bluz, odnosno volim da slušam bluz….E – dur, A – dur, E – dur, H – dur, A – dur i E-dur, u dominantnom septakordu, i dvanaestotaktnom bluzu, čine savršen krug revolucinarnog izražavanja osjećanja. Kako Howlin’ Wolf pjeva, Eta Džejms proživljava ili emanira B.B King, tako i unutrašnji ritam za interpretaciju otkucava tačno kao sat, ili pak onaj koji kasni desetak minuta (ipak smo u bluzu). Taj sat koji samo malo kasni odgovara i mojoj interpretaciji bluza, pa se na prve taktove preselim u vlažne sojenice Misisipija, ili mirišem gambo iz Alabame, dok se odomaćeni znoj i po koja zalutala muva lijepi za čelo pjevača- pripovjedača koji okupljenima kroz rani bluz ispovjeda svoje jade i nepravde….
Daleko su Misisipi, Alabama i krvava polja pamuka, ali glas i emocija plavih nota su i u mom glasu, načinu pjevanja…..
Volim da slušam bluz a i da ga pjevam.Čini mi se da ga razumijem….
Ipak, postoji još jedan bluz, koji je teritorijalno bliži, plavih je nota, samo se ne zna koliko traje, i u kojim umanjenim ili prekomjernim sazvučjima povremeno nadolazi….Čini mi se da ga ne razumijem…Makar nijesam u početku….
‘‘ Woke up this morning with the blues down in my soul
Woke up this morning with the blues down in my soul
Saying “My baby gone and left me, got a heart as black as coal”
Jednog jutra probudila sam se kao majka.. Bluz se pojavio u mojoj duši, čiji sat nije kasnio makar desetak minuta, nego više sati….Nakon porođaja, i dolaska kući, desio se vremenski vakuum u kom smo samo beba i ja..Nije bilo poznatih nota, ili melodija, samo nepregledna siva mrlja i sopstveni osjećaj beznađa….Da, govorim o ”baby blues” pojavi….Željela sam da se vrati moj pređašnji život, moja sloboda, spontanost….Svi su bili oko mene, ali niko nije bio tu. Bebac je za mene bio nepoznat entitet, prema kom nijesam osjećala apsolutno ništa… U tim prvim danima, taj mačak od skoro 4 kilograma za mene je bio robot, bez osjećanja..Sa ove tačke gledišta, sad znam da sam to bila upravo ja. Kada bi plakao, željela sam da odem iz kuće, da se izgubim negdje, bilo gdje, da šetam po parku, sjedem na dobro poznatu klupu i dišem…Tih dana sam teško disala…Nijesam slušala bluz, ali mi se bluz dešavao…
Spašavala me je pomisao da je vrijeme neka super kombinacija sa realnošću kada želiš da težak period prolazi što brže…I prolazio je. Bebac je rastao, moja ljubav prema njemu je rasla svakog dana. Iz faze u kojoj sam se bojala da će novi član porodice poremetiti moj pređašnji život, prešla sam u fazu koja ne može zamisliti život bez njega…Osjećam da je oduvijek bio tu, i da smo zajedno pjevali bluz…Onako izvorno, sa povicima i usklicima na nekom drvenom tremu u Vajt Sejšnu, jer Mademoiselle chante le blues, bez obzira na sve….
