Krenula je ponovo i to onamo gdje dijele plave kartone. Njihova distribucija raste poslednjih mjeseci, plave se poput nebeskog svoda nad ovom našom koronarnom svakodnevicom. ”Zašto da ne doprinesem, makar dobrovoljno”, zapitala se, bez obzira na okolnosti.
Bez obzira na okolnosti, uvijek je dobro doći u prve, ako ne i prvi, da se bilo kakva administracija završi što prije, ranije, ili ”bistrije”, kako Rusi pričaju.
Tog jutra bilo je hladno kao u Piteru, novembar i dvadeset do osam. Plavo vozilo, kao plavi karton, tačno na vrijeme, dočekan i isti. Čist, uglačan, sa ponuđenim rasporedom sjedenja, kao potpisa. ”Potpiše se”, u 7: 40, na zadnjem sjedištu plavog taksija, uz najnovija dešavanja i komentar, jer radio stanica grči, a ko će se tako rano boriti sa frekvencijama?”
”Ovo je stvarno zemlja čuda, ja ti tvrdim, šta nas je sve stresalo, šta nas stresa, a šta će nas tek tresnuti, kukala ti majka”, do uha putuje malo glasnija, ali jasnija frekvencija.
Ode plavo vozilo, ostade plavo i zubato nebo nad glavom, i stari, plavi karton u ruci.
”Kako se samo plavi”, misli se i korača ka vratima.
Iza vrata pleksiglas, dezinfekcija, ljubazna administracija i potpis na istom starom mjestu. Dobra stara procedura, što je otišla još ”bistrije”, jer se i došlo u prve.
Novi plavi karton u ruci, novi mjeseci, ali i osjećaj olakšanja, neke slobode u ovom neslobodnom, skrušenom, ”digitalnom koncentracionom logoru”.
Maska je napravila pauzu, pa se lice ”oblači” u jutarnji mraz i vjetar.
Pomenu ljubazna administracija da je zbog ove situacije što iskače kao baner sa svačijih usta, povećana koncentracija plavih kartona.
”Ništa neobično, na šta se živo ne svikne, pored povećane koncentracije PM čestica, kovid kapljica, zaglušujućih rečenica”, misli se, prolazeći pored onog solitera, kog se plašila kako tada, tako i sad, da se na nju ne slije, ne padne”.
Pobožno gleda put njegovih balkona, kad se pod plavim svodom, visokom prizemlju, vremešan čovjek uz pomoć hodalice, šeta nevelikim balkonom. Bez maske, slobodan kao vrapci na žici telegrafskoj, sa šeširom boje svoda.Doduše, prilično ograničen u pokretu i raspoloživom prostoru, ali diše slobodno, a i Sunce u 8: 45 mu ide u prilog.
”Ovo je zemlja čuda”, misli se dok steže novi plavi karton, zajedno sa dva prethodna, drugom rukom navlači masku, a pokretom glave ”bira” hljeb.
”Srednje pečen i spakujte u tu plavu, veću kesu, moliću lijepo”.
