Imanje je najstariji član porodice. Ono je prvi predak, a sasvim je moguće da će biti poslednji potomak, kad god za to dođe vrijeme.
U kući na vrhu brda živjeli su muškarac i žena. Djeca su odlazila i vraćala se, ali njih dvoje su uvijek ostajali. Imanje liči na zeleni slap koji se spušta od visokog borovog šumarka do glavnog seoskog puta. Teško je povjerovati da je na tom mjestu nekad bila šuma. Od šume je sječom nastala krčevina. Posle visokih cerova ostali su panjevi, poput crnih kvrgavih glava, tijela zarobljenog pod zemljom. Panjeve su razbile muške ruke navikle na rad.
Pripitomljena zemlja je okrutna, zato je žena često nazivala pustolinom. Puna kamenja poput izlomljenih zuba, gutala je njihov život i sve čega se život morao odreći. Iz jalove i halapljive ale pretvorila se u livadu okruženu voćnjakom koji rađa, pa i prerađa. Znoj lica i tijela, kad bi legli da predahnu od rada, natopio je i odobrovoljio zemlju koja je pokušavala da ih zbaci sa sebe.
Spram jednoličnosti njihovih dana, iz godine u godinu rastao je voćnjak. U njemu se još mogu naći sve vrste jabuke,šljive i kruške koje imaju izdržljivosti da prežive ljetnje suše, a zimi mraz i snjegove. U ranu jesen, ili ja proljeće, otac je kopao rupe, nalik malim grobovima, u koje je sadio mlada stabla. Majka ga je naučila kalemljenju i sve od njegove ruke se primalo, raslo, cvetalo i zrelo. Kalemio je od Vidovdana do Ilindana. Ti dani su malo proljeće skriveno u dahu ljeta i njihovo poštovanje prećutno je obavezujuće za svakoga ko kalemi. Posle Ivandana se ne kalemi jer Ognjena Marija i Sveti Ilija, iscrpljeni ljetnjom žegom, ispiju potoke, rječice i gotovo sav sok iz drveća što mirno teče skriven pod naizgled suvom korom. Biljke bez tog soka nemaju čime da zadoje kalem i on se mora osušiti.
Avgust je mjesec predosjećanja dolazeće jeseni. Drveće izgleda umorno i usnulo poput oca kad bi popodne zaspao na pola sata. Njegovo lice opuštalo se jedino dok spava. Tada je nestajao brijeg sa čela koji se uzdizao pod mrštenjem obrva. Često se mrštio, iako je rijetko bio mrzovoljan. Mrštio se dok je razmišljao, posmatrao, planirao, kad bi ga sunce ujedalo vrelinom ili kad bi brinuo. Svako doba, svaki pokret u sebi nosi misao onoga što će doći, pa tako branje voća na jesen neizostavno pruža pomisao na zimu kada porodica, okupljena, u sobi zagrijanoj šporetom na drva, uz razgovor i tiho predenje mačaka, jesti ubrano voće. Ova pomisao ne pretvara se u razmišljanje već je to slika, iščekivanje i podsjećanje ujedno, koja svojim zrelim tonovima stvara toplinu i rad čini lakšim.
Otac je volio da sadi. Dok je stavljao sadnicu u zemlju, pažljivo je nagrtao, a zatim zalivao, izgledao je svečano poput sveštenika dok sluša ispovijest namučenog čovjeka. Posjedio bi i posmatrao tek zasađeno stabli zamišljajući krošnju koja će se razviti iz njegovog mršavog tijela.
U prostranom dvorištu stoji kačara. Napravio je njegov otac. Nekad je služila čuvanju kaca, u jesen punjenih šljivama za rakiju. Kasnije je postala višenamjensko skladište, ali je i dalje mirisala na džibru i svi su je i dalje zvali kačara, iako u njoj više nije bilo kaca. Dok je na dan jednog ljetnjeg sveca sjedio u dvorištu i pušio savijeni duvan, pčele su letjele oko njegove glave zamijenivši ga za neven zasađen između ruža. Posmatrao je kačaru čiji su krov vjetrovi opet otkrili. Guste crvene obrve primakle su se bistri plavim očima u koje je stala sva preostala snaga i misao. Pozvao je majku da ostavi spremanje ručka i pridruži mu se.
– Ajde skuvaj nam kafu pa dođi da te nešto pitam.Njih dvoje razgovarali su o svemu i on nikad ne bi donio kakvu odluku bez nje. Majka nikad nije žurila sa savjetovanjem jer je znala da će je sam pitati, kad za to dođe vrijeme. Nisu izgovarali mnogo riječi, ali izgovoreno je dolazilo nakon dugog razmišljanja pa su njihove riječi bile poput bogatog jezgra oraha koje čeka da neko razbije tvrdu ljusku. Spustila je kafu na sto, a zatim je odmah uzela šoljicu i srknula. Bili su navikli da piju vrelu kafu. On progovori prvi nakon nekoliko trenutaka:
– Gledam ovu kačaru. Stara je, nakrivljena. Zid sa istočne strane ispucao. Krov opet podignut. Mogli bismo da posadimo nešto sa ove sunlane strane.Žena se nasmija i oči joj se smanjiše.
– Ti bi opet da sadiš.Po osmjehu i načinu na koji je govorila, meko i mirno, shvati da ona odobrava namjeru.
– Čini mi se da bi bilo lijepo da s krajeva zasadimo po jednu vinovu lozu.Majka se opet nasmija, ali sad joj oči zasijaše suzama. Odrasla je na selu. Njen otac imao je vinograd. Iako vinograda odavno nema, zemlju na kojoj je bio svi još zovu Vinograd.
– Bilo bi lepo, ali ne može to ovde da uspe.
Prvi grozd ubrali su posle pet godina. Uz svu njihovi brigu, loze nju rasle sporo ostajale su nejake. Grozd je bio kiseo i blijed.
– Ove godine nije bilo dovoljno sunca, ali sledeće će biti bolje. Grozd će sigurno dozreti.Majka je slušala, ali nije govorila.Sledeće godine umnožili su se grozdovi. Bili su tako kiseli da je peckanje na jeziku i nepcima bilo nepodnošljivo, ali otac je progutao opori sok
– Vrijeme više nije kao nekad. Padalo je mnogo kiše ljetos. Kad bi bilo samo malo više svjetlosti, grožđe bi sigurno sazrelo.
Sjedio je u dvorištu i posmatrao kako su loze narasle i razgranale se. Preko čitavog južnog zida prostirala se mreža prutića i velikog lišća. Pušio je ćuteći dok je povjetarac raznosio dim. Već je bio skoro sasvim sijed, ali brkovi su bili žuti od duvana, kao i vrhovi prstiju. Jedino su obrve još bile crvene. Oči pod njima dobile su izraz izmirenosti i tihog razumijevanja. Uz sjeverni zid kačare uspeo se bršljan nalik mnoštvu zelenih zmija. Stara kačara zaličila je na romantičarsko platno.
Nanizale su se godine. Otac je umro u zimski dan ispunjen svjetlošću što ne grije. Na lozama se još žarilo lišće poput vrha nedogorele cigare.
piše: Anđelka Lutovac
