Drugom polovinom devedesetih i početkom novog milenijuma, makar prvih godinu, dvije, često se u periodu između 21:00 do 21:15, mogla čuti sledeća rečenica ”Bila jednom jedna toza”, u prevodu ”koza”.
Četvoro mališana, jer peto je već preraslo te priče, uspavljivalo se glasom oca, uz kratko ali efektno prepričavanje jedne basne i jedne bajke ”Vuk i sedam jarića” i ”Crvenkapa”.
Drugom po rođenju, činilo joj se da baš te prepričane dvije, zna u bilo kom aspektu dana, noći, podneva. Tako je i bilo, svjedoče i kažu.
Drugom polovinom milenijumske dekade, kada se već godinama period između 21:00 i 21:15 izmjestio ka zvucima iza ponoći, desio se zaplet u novim pričama.
Akter te bajke, nekad i basne Ljuban je, i period od 21:00 do 21:15 časova.
” Mama, hajdemo ”Vuk i sedam jarića”
Osokoljena drugom polovinom devedesetih i početkom novog milenijuma, mama počinje da pripovjeda.
”Bila jednom jedna koza. Imala je sedam jarića. Jednog dana….”’
I tu je i stala. Prebira po sjećanjima, po devedesetima, po očevom glasu, ne može da se sjeti. Sa osjećajem srama, bogme i stida, uzima google pretraživač, kao jednu vrstu dobro poznatih ”Interpretacija”, grozničavo čita.
Vrijeme se vraća, riječi i radnja. Nastavlja se pripovjedanje ustaljenim tokom.
Ljuban ubrzo traži ”Crvenkapu”.
”Bila jednom jedna Crvenkapa”- tajac. ”Tabula rasa”, ništa. Opet krišom uzima android, dok mačak čeka radoznalo.
Da se ne duži, nakon te bajke, traženo je i ”Tri mala praseta”. Toga se već sjetila. ”Kada dunem i vatru sunem”…..
Kada je noć a i tok rečenice uspavao Onog koji zahtjeva, ”pripovjedač” dobro se zapitao. Otkud ta amnezija, šta se desilo sa pričama što su obilježile njeno djetinjstvo ili period pred spavanje?
Možda je ”odnjegovana amnezija”, zatrpana ”otpadom”svakodnevnog stresa, očekivanja, izazova što ”ukida” po jedan nerv svakog bogovetnog dana? Taman kao da je vjetar dunuo i pamet sunuo…..
Toga se sjetila, iako nije bilo u repertoaru druge polovine devedesetih….
”Gdje je to pripovjedanje?” pita se dok vraća ostale bajke i basne, uredno slaže na polici i čeka da budu pročitane već sledećeg jutra, kada Onaj koji zahtjeva, bude zatražio.
”Čitati nije isto što i pripovjedati”, misli se u sebi. Uzima knjigu, iščitava ponovo one dvije priče iz devedesetih, za koje je mislila da su se ”ucrtale” u genetskom kodu.
”Repetitio est mater studiorum”.
Dakle: ”Bila jednom jedna koza. Imala je sedam jarića. Jednog dana, mama koza otišla je u kupovinu. Svojim jarićima poručila je sledeće….”
Čiča miča, tek je izgleda, počela priča
