Inje podrhtava na sasušenoj travi poput trepavica kad skrivaju suzu. U blatu zamrzli tragovi pasa koji su nekad davno trčkarali kroz blato. Ko bi znao kad. Vazduh je lak i oštar. U njemu je još svetlucavi trag mjesečine koji nije nestao svanućem. Dan se spušta sa vrhova planina, sporo i teško. Magla , poput nadošlog tijesta, preliva se i ostaje na granama. Iščekivanje svjetlosti narušava jedino pucanje stabala u šumi. Ona se ne vidi, ali slutnja zna da je još tu, dok magla osvaja prostor i pritiska sjećanje kao parče čistog platna kad pritisne ranu. Samo se poneka neubrana jabuka crveni nalik promrzlim djetinjim obrazima.
Četiri osobe u crnini sjede za stolom obasjanim slabom svjetlošću neodlučnog jutra. Na stolu šoljice kafe, liker od aronije i napolitanke. Volio je napolitanke. Žena gleda kroz prozor. Čuje riječi žalosti, ali ih ne razumije. Riječi su dužnost, zahtjev da se govori o pokojniku, iako je to najbolnije. Iz dana u dan žena sluša prisjećanja onih koji dolaze da pokažu da i oni žale za pokojnikom. Tako treba. Život je pjesma o smrti. Ne zna koliko još može izdržati. Prestala je da odgovara. Sve što je imala da kaže, rekla mu je. Četrdeset godina.
Gleda neubrane jabuke. Krstovače. Volio je njihov miris i dodir glatke kore. Vrijeđa njihova boja. Izazivaju i prkose. Ravnodušnost kuće zbog njegovog odlaska u njoj pokreće bijes koji ne može da iskaže ni izraz lica. Pod i dalje zauvija pod njihovim koracima, plamen treperi i šapuće riječi koje ljudi više ne pamte, frižider zuji poput košnice. Podmlađena kamena kuća otporna je na bajalice nepokretnosti koje se razbijaju o njene zidine. Ona je jedno sa ženom. Podrhtavanje struna u grlu i grudima pretvoriće u osmijeh. Kad za to dođe vrijeme. Do tad, samo će je podsjećati, da mora živjeti, bez njega. Žena gleda kroz prozor. Htjela bi da govori
– E, onaki čoek…umrije. A kake su pogani ostale da žive.
– Svako umire kad mu je vrijeme, odgovara starija kći. Ona i jedina odgovara starici. Mlađa posmatra majku i plave zaleđene oči
– E kako mi ga je žao. Moj dobri… Svakome je pomogao i veljao. Niko za njega nije ružnu riječ rekao.
– Volio je ljude i volio je da pomogne kad je mogao. Sjeća se oca kada je, već skrhan bolešću, tražio od njih da budu dostojanstvene. Nemojte plakati za mnom. Volio sam život, ali ne plašim se. Pazite majku. Riječima je pazite.
Starica nastavlja i povremeno gleda u ženu. Govori sve glasnije i vadi maramicu da obriše suze kojih nema.
– Njega su svi voljeli, a za ostale ne znam.Ćerke se pogledaše, a onda pogledaše u majku. Mirno je sjedjela, a neispijena šoljica kafe stajala je pored ruke položene na sto.
– Kad ti ispadnu oči, ne trebaju ti ni trepavice. Ženi se izmijeni lice. Iz bezizražajnosti pojavi se čvrstina. Visoke jagodice podupiru odlulnost do maločas skoro sklopljenih očiju. Ivica vilice zaoštrila se kal da žvaće komad sirovog mesa. Usne sklopljene u liniju progovoriše:
– Ako sam izgubila oči, nisam izgubila vid, i usta da naloži šporet.Starica posjede još malo pa ode, gotovo bez riječi.
Vrapci poskakuju i javljaju se kljucanjem u prozorsko okno. Šuma je stresla sa sebe maglu. Čuje se šum rijeke i njen veliki dah zlati se obasjan suncem.
piše:Anđelka Lutovac autor fotografije: Anđelka Lutovac
