Majko, čuju se koraci u dvorištu. Neko pade.
Nema nikog. To kiša po limu dobuje.
Majko, nije kiša. Ledenice sa oluka, otkidaju se i padaju na moje srce. Osjećam ih, bodu kao igle. Mora da je zima. Hladno je.
Dušo moja, ne da majka…
A sjećaš li se kako smo brali majčinu dušicu? Mirisala je ljubičasto. Nisi nam dala da je gazimo.
Hoćeš li da majka spremi čaja?
Majko, majko, kako žari, po rukama, kao list koprive. Sjećaš li se kako si mi, kad bi se naljutila, pričala da me nisi rodila nego u koprivi našla?
Šalila se majka, a nije smjela.
Ne mari. I kopriva je lijek, zar ne?
Jeste, dijete moje. Sunce.
Ah, sjećaš li se žege, majko? Čujem klepanje kose, čujem zamah i travu kako pada. Čujem otkos, sve bliže. Je li to vrijeme kosidbe?
Nije, nije. Vrijeme odmora je.
Majko, ima li vode? Velika pustinja mi je u grudima. Ne, nemoj meni. Napoj konja u dvorištu.
Kojeg konja, čedo?
Sjećaš li se želje da imam konja? Bijelog kao grudva sira. Došao je i čeka me. Čuješ li kako nestrpnjivo rže? Ponijeće me preko brda i u trku će mi suze od hladnoće poteći.
Nećeš valjda ostaviti majku?
Zemlja miriše poput potiljka tek okupanog djeteta. Pokisle kokoške po dvorištu traže zaostalo zrnevlje. Brda je prekrila ljubičasta griva smiraja.
piše: Anđelka Lutovac
foto: Anđelka Lutovac
Recent Comments