Razmišlja na francuskom, piše poput svježeg nagovještaja razlivene frankofone tinte, dok su joj usne, filosofa i pjesnika, oblikovane, kako drugačije, bez ljubavlju…
”Nema pjesme dok Eros ne pogura”, šeretski i sigurno, svjedoči Podgoričanka, Bojana Šolaja, jedna od najboljih studenata Univerziteta Crne Gore, a pomalo i Nikšićanka, jer svoje dragocjene studenske dane ”zapisuje” na Filosofskom fakultetu.
Strahopoštovanje prema svemu što ostaje tajna
A za nju filosofija – coup de foudre, ili ljubav na prvi pogled, prije nego li grmljavina ili nevrijeme, kao i put kojim se, u ovom vremenu ili neprilici od života, rjeđe i pomanje ide.
”Filosof je uvijek usamljenik. Njegove riječi ne prijaju gomili. Njegov glas rijetko čuje vrijeme u kojem živi, jer su za njega načuljene uši budućnosti. Viđaćete ga na sudovima i iza rešetaka, kažnjavanog zbog nepristajanja na lance koje svi trpimo kao danak životu u zajednici. Filosof vidi dalje i osjeća jače, ali se zato ne uznosi, jer mu to ne dopuštaju strahopoštovanje prema Liku koji se pred njim otkrio i nagovještaj svega što ostaje tajna. Sve ovo istovremeno znači da savremenici sigurno neće filosofu dodjeljivati nagrade i priznanja. Iz ugla obične svijesti, takve poput njega treba ućutkati, a nikako dodatno motivisati. Zato, svaka nagrada je filosofu prije poziv na preispitivanje u čemu je to pogriješio, nego razlog za zadovoljstvo svojim radom”, cijeni sagovornica dopisnice.
Ipak, Bojanu je sačekalo vrijedno priznanje. Jedna je od najboljih studenata Univerziteta u ovoj studijskoj godini.
Iako je svjesna da biti školovan nije isto što i biti obrazovan, pa i da su ocjene tek mali pokazatelj duhovnog bogatstva i komepentencija koje neko posjeduje, sagovornica i ovaj uspjeh analitički promatra.
”Vjerujem da nagrade ovog tipa predstavljaju najbolji način da se izrazi zahvalnost svima koji svojom podrškom nose veliki dio zasluga za uspjehe koje postižemo. Ponos i zadovoljstvo koje sam vidjela na licima članova svoje porodice i drugih bliskih mi ljudi nakon što su saznali da sam postala nosilac ovog priznanja su najvrednija stvar koju mi je nagrada donijela. Takođe, ova titula mi nameće veliku odgovornost da se i u daljem toku školovanja potrudim da je budem dostojna, te da ne iznevjerim sud koji su o mom znanju i vještinama donijeli predmetni profesori’‘, ističe sagovornica.
”Dva se puta račvahu u šumi, a ja – krenuh onim kojim se manje putovalo i u tome je razlika”
Dopisnica je stavila ”prst na čelo”, tražeći odgovor na pitanje…….Šta je jednom filosofu za život potrebno, šta je Bojanina ”filosofija”? Ohrabrujuć odgovor za sve mlade ljude što žele da uče ”ono što se njih tiče”.
”Odgovor na ovo pitanje znaju svi od kojih je okolina očekivala da postanu ljekari ili inženjeri, a srce ih je vuklo negdje drugo. Robert Frost u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Dva se puta račvahu u šumi, a ja – krenuh onim kojim se manje putovalo, i u tome je sva razlika.“ Upisala sam filosofiju, neki će reći, protiv zdravog razuma, jer sam osjećala da je to pravi put za mene. U slučaju da nisam donijela takvu odluku, sigurno bih svakako djela velikih mislilaca nosila sa sobom po laboratorijama, krila ih među među zbirkama iz matematike, ili tragala u njima za istinom i pravdom dok pamtim prava i protokole, jer je to neotuđivi dio onoga što jesam. Željela bih, zato, da ovom prilikom ohrabrim mlade ljude da započnu studije filosofije ukoliko je to ono što ih privlači. Na Odsjeku za filosofiju će vas sačekati profesori u kojima nećete naći samo izvanredne predavače, već i prijatelje i uzore koji će vam pomoći da postanete najbolja verzija sebe. Riječi koje je našoj generaciji uputio profesor na prvoj godini studija: „Zabranjujem vam da ovdje učite bilo šta što vas se ne tiče.“, još mi odzvanjaju u ušima. To je bio trenutak kada sam shvatila da sam donijela pravi izbor. Zato, budući studenti, razmislite šta je ono što vas se kao ljudi u najvećoj mjeri tiče i vidimo se sljedeće godine na Odsjeku za filosofiju!”, poručuje Bojana.
Da li u izučavanju nauke mislećeg, čovjek mora imati prirodne sklonosti ka shvatanju, ili je to disciplina, kao većina drugih?
”Prije svega, veliko je pitanje da li je filosofija bliža nauci ili umjetnosti. Sigurno je samo da nije sasvim ni jedno ni drugo. Upitno je i da li bilo ko za sebe može kazati da je mudar ili da posjeduje mudrost u pravom smislu riječi. Kao što mu je u imenu nagoviješteno, možda i najveći filosof može samo da ljubi mudrost, da žudi za njom. Dostizanje tog cilja je za čovjeka, može biti, jedan beskrajan zadatak. Čak i kada govorim sve ovo, mislim, razumije se, samo na one najveće. Mi običnici treba prvo da se potrudimo da ljubimo mudrost onako kako su je oni ljubili, i već sa time smo u neprilici.
Sa druge strane, za ljudsko biće nema ničeg prirodnijeg od toga da pita zašto sve ovo i čemu. Život nas stavlja neprestano u situacije u kojima, htjeli mi to ili ne, moramo da sebi postavljamo takva pitanja. Sve, od pora na listu kakvog drveta, preko zamršenosti društvene stvarnosti koju živimo, pa do užasa rastanka sa dragim ljudima i svijesti o sopstvenoj prolaznosti, navodi nas na pitanja na koja nemamo unaprijed spreman i konačan odgovor, a sve što jesmo i sve što činimo zavisi od odgovora na njih. Razlika je samo u tome što se nekom ta pitanja usele u glavu u posebnim i rijetkim prilikama, a neko živi sa njima i kroz njih ‘do posljednjeg daha’‘, objašnjava sagovornica dopisnice.
Opasne su samo tišine koje nijesu plodonosne
Neobična sagovornica kako u poimanju, ima i vascjele nijanse u muzičkom ukusu, pogotovo kada stvara. A može li neko ko je filosof/pjesnik imati ”tišinu” u glavi, makar na kratko?
‘‘Koliko raspoloženja i životnih faza, toliko i nijansi u mom muzičkom ukusu. Kada uzmem pero u ruke, u posljednje vrijeme je Ennio Morricone u pozadini. Za ispunjavanje tišine su ovih dana zaslužni Nick Cave i Madrugada. Arsen Dedić i Bob Dylan su, sa razlogom, poslati na klupu. Naime, svaka zdrava tišina je kod njih samo zatišje pred buru. Ako pjesnik zaćuti, biće da mu do života još nije stigla provokacija koju čeka. Kada pjesniku vežeš ruke i začepiš usta, rezultat je još veći stvaralački naboj. Opasne su samo tišine koje nijesu plodonosne”, ustvrđuje sagovornica.
Poezija, poezija prije svega!
Pjesnički i filosofski – čitajući ili stvarajući na francuskom – Plavooka, misleća, zapahnuta je parfemom Paskala i Levinasa, Remboa. Baš zato francuski, jer kako ih bolje razumjeti, bez langue maternelle……
”Mogla bih se našaliti i reći – jer nisam imala priliku da učim ruski, iako i u toj šali ima istine.(smijeh) Umjesto toga, priznaću da sam kriva za pretjerivanje u svemu što je francusko i pokušati da kažem koju riječ u svoju odbranu.Francuski – u prvom redu zbog Paskala i Levinasa, malo manje zbog Sartra, Kamija, Bergsona, Merlo-Pontija, Fukoa, Lakana, Bodrijara, Deride, Badjua… i mnogih drugih. Zbog Dekarta? Ako baš mora. Kad stavim u zagradu svoju poziciju studenta filosofije, onda je odgovor u šansonama, filmovima novog vala i svemu što ide uz njih. I poeziji… poeziji, prije svega! Ako je previše sva ljepota francuske književnosti, onda je dovoljan i Rembo, taj šalevilski vidovnjak, da vam pomogne da vidite o čemu pričam. Na koncu, francuski, možda jednostavno zato što možete reći: “Va te faire foutre!”, a da to i dalje zvuči mignon”, navodi Bojana.
Život nam daje odgovore na mnoga pitanja. Filosofija možda i više od života. Kod tebe, da li je tako?
‘‘Sjećam se često ponavljane šale mog srednjoškolskog profesora filosofije: “Dok se filosofi nafilosofiraše, budale se naživješe.” Uobičajila se ta misao da filosof, a za njim čak i običan student filosofije, mora da se distancira od života da bi mogao istinski da uroni u ono što zahtijeva njegov poziv. Vjerujem, ipak, da to ne mora da bude tako. Prava filosofija, baš kao i poezija, napaja se životom i iz njega crpi svoj sadržaj. Sa druge strane, život ne možemo nazvati istinski ljudskim ukoliko nije mišljen. Život se živi, i treba ga živjeti sa drugima, a ne samo u samom sebi. Tu smo da svakog dana nešto pružimo, jer smo već samim učešćem u čudu kakvo je život dobili previše. Živjeti i misliti ono što živimo. Misliti i osmisliti ono što ćemo živjeti. Dati neko “zbog čega” i “za šta” svakom proživljenom trenutku – zbog toga smo tu i zbog toga je filosofija tu za nas’‘, zaključuje Bojana, dodajući da zbog dugogodišnjeg poznanstva sa ”dotičnom”, ide tamo, kuda je srce vodi,naravno, putem kojim se rjeđe ide.
foto: Privatna arhiva
Recent Comments