Nakon neočekivane kišne noći magla se još uporno zadržava u voćnjacima i šumarcima koji okružuju selo dok drema u podnožju brda. Crvene kape kuća niču poput pečurki na vlažnom šumskom tlu. Vrhovi krošnji već se žute zapaljeni ljetnjim suncem. Boje su jasnije i zvuci bliži. Umivena kišom, priroda se gordi svojom bremenitošću.
Niz šumu se spušta miris trulog lišća i grana ispod kojih pažljivo uho čuje pucketanje napora insekata da se probiju do površine. Klokoće voda ne bi li okvasila ispucale usne zelene divke kojoj na boku i ramenu raste hrastova šuma.
Svi putevi i kozje staze vode dolje, u selo.
U dvorištu okruženom drvenom ogradom djevojčica stoji kraj česme i posmatra monotono padanje kapljica vode. Česma ne može da se zavrne do kraja. To bi možda mogao neko od odraslih, ali ona ne. Saginje se i krivi glavu ne bi li isplazila jezik i uhvatila koju kapljicu. Rukama se oslonila na koljena i strpljivo čeka, iako je vrat već počeo da je boli. Vidjela je da tako životinje piju vodu, naročito psi i mačke koji su često u dvorištu. Voli da zamišlja kako bi bilo kad bi mogla da postane životinja, bar na dan. Mačka, recimo, može lako da se popenje na drvo. Pas je brz i čuvar kuće, zato ga svi vole i u prolazu ga glade po glavi. Leptir je lijep. Pčela pravi med. Zamišljati divlje životinje mnogo je zabavnije, baš zato što ih ne zna kao one koje viđa svakodnevno. Sigurno je da su one opasne. Tako bar odrasli kažu. Gledala je ilustracije u onoj velikoj knjizi koju ima njen brat, ali ona još ne zna da čita pa je zato samo po crtežima mogla da sluti koliko te životinje moraju biti strašne, ali i tako lijepe! Već je počela da sumnja u ponešto što joj odrasli govore, ali još nije znala da je to sumnja, pa i malo nepovjerenja.
Navikla da vrijeme provodi sama i potpuno oslobođena tereta vremena mogla je da provede sate u dvorištu istražujući travu, cvijeće, zemlju, drveće, polomljene tarabe, stari koš za žito. Iako joj je sve bilo poznato, djetinje oči i misli iz dana u dan bi obnavljale izgled i značenje svega što ga okružuje. Naročito voli da se zavuče u stari koš. Više ga ne koriste za žito već majka u njega zatvara kvočku sa pilićima, dok ne odrastu. Koš miriše na na kokošiji izmet, ali nju način na koji svjetlost ulazi kroz sastave pletenja podsjeća na zrake u šumi. Ponekad ide u šumu sa bratom, a nekad i starija sestra ide sa njima. Sestra je bila starija od nje, ali mlađa od brata. Sama nikad ne ide u šumu. Još je mala. Kad je u košu može da posmatra šta se dešava u dvorištu, ali nju niko ne može da vidi. Uzbudljivo je biti tu, ali i ne biti, jer ako te drugi ne vide, to je isto kao da nisi tu! Ona to zna, ali odrasli ne znaju i stoga je njena tajna čini pametnijom od njih.
Kad se umorila od igranja sa kapljicama, potražila je grančicu kojom bi mogla da čeprka po vlažnoj zemlji i možda ugleda koju glistu. Našla je jednu i čučnula tamo gdje joj se učinilo da je zemlja najmekša, ali joj se grana slomila. Morala je da potraži drugu. Kad je našla onu za koju joj se činilo da je dovoljno čvrsta, vratila se na isto mjesto. Zaista se posle nekoliko pokreta i razgrtanja zemlje pojavilo blijedo, duguljasto tijelo gliste. Djeca su ih se gadila i plašila, ali njoj su bile zanimljive. Njihova boja podsjećala je na boju koju mladunci psa i mačke imaju sa donje strane šape. Slične boje su i latice božura. Pitala se kako gliste žive pod zemljom i kako vide kuda idu. Brat joj je rekao da glista ima više od jednog srca, ali se ne sjeća koliko. To je zbunilo djevojčicu. Koliko srca imaju ljudi? Jedno. Kako onda glista može da ima više? Nisu sva živa bića ista. Ona mnogo radi pod zemljom i zato joj je potrebna snaga pet srca. Pet!? Da, ali pogriješio sam kad sam rekao da ljudi imaju jedno srce. Po njenom ćutanju vidio je da je opet zbunjena. Svaki čovjek ima jedno srce čije otkucaje osjeća u grudima, i stavi svoj dlan na njen uski grudni koš, a njenu ruku položi na svoje grudi. Sačekaj. Osjećaš li to? Aha. E to je srce. A gdje je naše drugo srce? Drugo srce ne možeš da osjetiš dodirom, ono nije tu, ali i jeste. Tim srcem osjećamo. To je podsjetilo na njenu tajnu skrivanja. Jako je poželjela da je otkrije bratu jer će joj onda on otkriti tajnu gdje se nalazi drugo srce. Nije to učinila.
(Nastaviće se)
autor; Anđelka Lutovac
foto: Anđelka Lutovac
Recent Comments