Glista se uvijala i pokušavala da se vrati nazad u zemlju, ali djevojčica je uze i stavi na dlan. Bila je vlažna i hladna. Malo je posmatrala i pokušavala da utvrdi gdje joj se nalazi glava, ali pošto nije uspjela, vratila je u malu rupu i prekrila zemljom.
Kapljice kiše još su blistale na sabljastoj travi i lišću dok je vazduh postajao sve teži od vlage koja se poput daha dizala iz zemlje i odlazila u visinu. Prišla je jednom od mnogih božura koji raskošno rastu krajem dvorišta uz ogradu. Kiša je sprala miris, a cvjetovi izgledaju poput njene kose kad se ujutru ne očešlja. Majka je brala božure i njima uljepšavala sobu u kojoj su ona i sestra spavale. Ponekad im je pričala kako je crveni božur nastao žrtvom kneza Lazara i njegove svete vojske koja se uznijela na nebo, kod Boga. Djevojčicu je priča o knezu Lazaru hipnotisala. Pomalo je se plašila, ali je osjećala divljenje i svečanost priče. I u majčinom glasu je mogla da osjeti da je t apriča koju je mnogo puta čula nešto što tek treba da otkrije. Prethodne noći je molila majku da joj opet priča o knezu Lazaru, ali majka j ebila nestrpljiva. Lice joj je bilo crveno kao kosovski božur, a lice naduto poput balona samo što nije puklo. Majka joj je samo rekla da treba da spava, a kada je upitala zašto sestra ne spava sa njom večeras, majka je pogledala, zatim se okrenula i teškim koracima pod kojima je škripio drveni pod, izašla iz sobe zatvorivši vrata. Dugo nije mogla da se uspava i gledala je prugu svjetlosti koja se pružala ispod vrata. Posle mnogo vremena, njoj se činilo da su protekli sati, vrata se tiho otvoriše. Brzo zatvori oči, ali ne sasvim. Ispod drhtavih trepavica mogla je da prepozna brata. Mišu, zašto ne spavaš, i brat se osmjehnu. Baš kao što je on znao ona ne spava, tako je i ona osjećala da njegov osmjeh nije iskren. Na njegovo pitanje otvorila je oči i pružila ruku ka njemu pozivajući ga da priđe, što on i učini. Sjedio je dugo kraj nje i mazio kosu koju nijedna četka ni češalj nisu mogli sasvim da ukrote. Znaš li koja ptica ne spava noću? Golub? Ne, sova. Ona je i najmudrija od svih ptica. Šta to znači? To znači da ona ima najviše znanja o svemu. A ako ja ne budem spavala noćas i još nekoliko noći, hoću li biti pametnija od tebe? Brat se nasmijao. Ne, to ne znači da ćeš postati pametnija od mene, ali jednog dana, koji j ejoš daleko, sigurno ćeš biti pametnija. Da bi se to desilo, moraš dosta da spavaš. Brat je pokri jorganom jer u ovim planinskim krajevima noći su hladne čak i ljeti. Djevojčica zaspa osjećaju olakšanje.
Kad se probudila, čula je komešanje i glasove koji su pokušavali da budu tihi. Nije smjela da ustane iz kreveta.jer je osjećala da se nešto desilo. Niko nije ulazio da vidi da li se probudila. Htjela je da pozove majku, ali nije se usudila. Ustala je i obukla se. Pokušavala je da uredno namjesti krevet, baš kao što su to sestra i majka radile. Iznenada brat uđe u sobu noseći hranu na velikom ovalnom tanjiru. Zatvorio je vrata za sobom. Mišu, pa ti si budna. Jesi li gladna? Djevojčica klimnu glavom. Zaista je bila gladna, ali nije mogla da guta. Odjednom je osjetila onaj čudni osjećaj kao kad je brat prvi put otišao na duže. Od tog osjećanja se plakalo. Brat je gledao kroz prozor i nije odmah uočio da dijete počinje da plače, i to sasvim tiho, kao da se krije. Mišu moj mali, nemoj plakati, i priđe joj žurnim koracima u kojima se ogledala nervoza iscrpljenog tijela. Zašto plačeš? Ali ona ga je samo čvrsto zagrlila oko vrata. Malo tijelo se treslo od plača. Ovako, napravićemo dogovor: obećavam da ću t enaučiti da čitaš i pišeš ako prestaneš da plačeš. Može? Dijete je i dalje plakalo. Ići ćemo zajedno u šumu i tražiti divlje životinje. Šta kažeš na to? Djetinji stisak popusti. Malo se odmače od njega, ali su još bili licem uz lice. Klimnu glavom u znak odobravanja. Hoćeš da idemo napolje, da se malo igramo? Opet klimanje glavom. Brat je uze, i sa njom u naručju, spusti se niz stepenice i prođe kroz hodnik. Vrata svih soba su bila zatvorena. Ostao je sa njom dovoljno da joj objasni da danas mora biti dobra i poslušna, a onda ga je neko iz kuće pozvao da se vrati. Nepoznat glas. Vidjela je neke nepoznate ljude kako prolaze između stabala jorgovana i hibiskusa koji su se protezali duž staze od kuće do kapije. Između grana su se nazirali oblici u pokretu, s svi su bili crni. Ličili su na crna krila.
Nebo posle kiše izgleda plavlje i bliže. Boja neba podsjećala je na njenu omiljenu haljinu. To je zapravo sestrina haljina i nikad je nije obukla, osim nekoliko puta kada se u tajnosti odvažila da je proba i ogleda se u prozorskom oknu. Voljela je da mašta kako će je je jednog dana nositi. Možda prvog dana škole, ili za rođendan. Nije još odlučila. Nebo je bilo glatko poput ogledala, bez ijednog oblaka na sebi. Pristizala je vrućina ljetnjeg dana. Ubrala je struk bosiljka i poprskala lice preostalim kapima kiše, a onda je odmahivala njim kao da tjera nešto od sebe. Postalo joj je dosadno. Kao što čovjeka dosada često navodi na mnoge nepromišljenosti i naglosti, jer iz dosade se može roditi neočekivana žestina, djevojčica odluči da uradi nešto zabranjeno. Provuče se između taraba i ode do starog bora koji je rastao na spoljašnjoj strani dvorišta. Iako je odatle mogla sasvim dobro da vidikuću i dvorište, osjećala je uzbuđenje kao da je prešla devet gora i devet mora. Voljela je da sjedi ispod bora i zagleda hrastovu koru iz koje je kapala smola. Odvajala je smolu prstima i osjećala lepljivu snagu dok je pokušavala da razdvoji prste, a onda ih primicala nosu ne bi li osjetila miris. Jednom je tako ilijepila kosu pa je majka morala da joj odreže pramen. Pitala se koliko godina ovaj visoki bor. Brat joj je rekao da je tu od prije njihovog rođenja, pa čak i prije rođenja njihovih roditelja. Za djevojčicu je to bilo nepojmiljivo, a naročito joj j ebilo čudno što su i njihovi roditelji bili djeca. Zamišljala ih je kao oduvijek odrasle. Nije znala koliko je to vremena, ali je pretpostavljala da to vrijeme mora biti nešto veliko, poput brda iznad njihovog sela. Maštala je kako će se jednog dana popeti na bor i odozgo vidjeti šta se nalazi iza brda. Odjednom ču kako neko glasno izgovara njeno ime i otrča nazad. Bila je to njena baba. Uđi u kuću da te ne ubije ova sunčanica. Bližilo se podne i sunce je gotovo dostiglo zenit.
(Nastaviće se)
piše: Anđelka Lutovac
foto: Anđelka Lutovac
Recent Comments