Vjerujemo da bi onaj Englez, Vilijam Tarner, imao šta oslikati i tako ”zapisati” na platnu, u pastoralnom sazvučju pejzažnog, romantičnog pravca kom su se i impresionisti divili. Pored zvučnih boja, nepreglednih pašnjaka i vječnog zelenila na tom djelu Atlantika, u znantno južnijem djelu, pašnjaci su i zelenilo, čiju pastoralu i impersiju značajno obogaćuje jedan mlad Čovjek, zanimljiv, impresivan, antički postojan, mali domaćin velikog srca i autentične zrelosti.
”Zovem se Filip, a prezivam Đoković.Rodjen sam uoči Vidovdana 2010.godine.Živim u selu Jugovići u Župi Nikšićkoj sa roditeljima,dvije sestre i babom.Idem u peti razred Osnovne škole “Dušan Bojović”, vrlodobar sam đak i želja mi je da postanem veterinar”, započinje deset ipogodišnji ”Philippos”na grčkom, što znači prijatelj, ljubitelj konja.
Čudesan poklon tetke i teče
A njegovi prijatelji ovce su, koze, krave, biljke, kao i želja da svoj budući poziv posveti životinjama.
‘‘Oduvijek sam volio životinje,ali sam uvijek želio da imam jednu ovcu.S obzirom da moji roditelji nemaju stalna zaposlenja i veća primanja nisu mogli da mi je priušte.Bio sam strpljiv.Noć uoči Nove godine moja tetka(inače ih imam devet) me je pitala šta želim na poklon, bez razmišljanja sam rekao ovcu. I to ovcu koja će da mi se ojagnji.Par dana nakon toga moj san je postao java, tetka i tetak su mi donijeli moju ovcu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Od tog dana sam počeo da pravim svoje malo stado”, prisjeća se sagovornik značajnog poklona i osjećaja kad su ”noge drhtale od sreće.
”Sa ponosom mogu kazati da imam tri ovce i tri jagnjeta”
”Sledeće godine sam prodao jagnje i kupio još jednu ovcu koja je takodje dala jagnje, a od novca koji sam zaradio pomagajući ocu dok je kosio i balirao kupio sam još jednu.Tako da sada sa ponosom mogu da kažem da imam tri ovce i tri jagnjeta.Najbolje savijete u vezi njih dobijam od đeda Bulja(strica mog oca) jer je i on imao stado ovaca.Za sad imam rasu promenku jer je lakša za održavanje,a vremenom kada proširimo stado možda uzmem i koju romanovku,nek imam”, stručno će mladi ljubitelj životinja.
Njegovi rodjitelji imaju skromno domaćinstvo.Uvijek je, priča Filip, tu bila krava, prasići,ponekad koza i jarići.
‘‘Baba je uvijek najviše vodila brigu oko životinja, pa sam se tako i ja uz nju učio i zavolio.Sada kad sam i malo porastao mogu da radim oko njih mnogo više nego ranije, a baba mi minimalno pomaže”, cijeni Philippos
Brigu oko stoke organizuje u skladu sa školskim obavezama,dosta mu pomažu roditelji i baba,ali svaki slobodan trenutak koristi da nešto radi oko njih.
Svidja mi se da budem mali domaćin
”Volim poljoprivredu i stočarstvo jer živim na selu,i mislim da se može dobro zaraditi od tog posla,ako zaista voliš ono što radiš.Sviđa mi se da za sad budem mali domaćin jer ću uložiti sav trud da postanem veliki, ugledajući se na mog tatu”, siguran je budući veterinar i već veliki čovjek.
”Hvala Milena što ćete ispričati moju priču,jer želim da poručim svojim vršnjacima da nije sramota život na selu,nije sramota raditi i truditi se.Ja za sad imam malo stado i imam u planu da ga proširim jer znam da ću jednog dana imati korist od toga”, zaključuje Filip iz Jugovića, jedanaestogodišnji mladi domaćin, čije je ime kao i ljubav prema životinjama i prirodi, drevno i na čast precima i potomcima.
foto:privatna arhiva
Recent Comments