Poželim nekad, a kako vrijeme grabi korake u nepoznato, da taj dotok stane i da se razvuče u jedno bezbrižno poslepodne, ili predvečerje, rezervisano za priče ”iz davnina”. Taj osjećaj sam imala samo kad vezah niti pripovjedačkog razboja sa mojim đedom. Iako je on držao ”preslicu” i vodio tokove s’ ove i one bande cuckog i zagaračkog kraja, moja malenkost osjećala se ravnopravno u tom tkanju, jer sam njegove priče o precima i pretkinjama gledala na način koji je volšebno davao osjećaj da sam baš ja živjela tu i da imam baš tu crtu ličnosti poput babe Vide, Gorde, Zlatane….
Naša zajednička pređa nestala je jednog martovskog dana, pa dugo nijesam mogla podjeliti to neobjašnjivo pripadanje jednom prošlom vremenu sa svim vrlinama i manama. Sve do jednog februarskog dana, kada u svijetu socijalnih mreža ne nabasah na stranicu S’ one bande moje gore”. Začudo, sav crnogorski krš, običaji, lingvističke kovanice, likovi sa ukusom su se stopili na bjelinu modernjačkog Fejsbuka. Pa opet zahvaljujući današnjem brzom načinu djelanja i života, bjelina monitora ili ekrana, postala je bjelina knjige, čije redove potpisuje Jasenka Lalović. Njene priče su priče svih nas koji se volšebno prepoznajemo u našim precima, a i razlog da se vrijeme razvuče u jedno predvečerje, rezervisano za ”priče iz davnina”. Ovo je samo jedan mali pokušaj da moja malenkost vodi dijaloško tkanje kao nekad, pa su i moja pitanja radoznala, bez nekog reda, ali suštinski iskrena i željna aromata koji se slivaju s’ove i one bande svih naših gora.
Kako je sve počelo?
–Trenutak kada sam započela priču o Veliki na stranici društvene mreže, koju sam pokrenula samo koji mjesec prije toga, nije slutio na knjigu. Nastavci su se nekom svojom dinamikom složili i ubrzo se otvorio prostor za neke nove likove koji su počeli da se prepliću i da grade neke svoje sudbine. Bilo je dovoljno da samo uplivam u taj svijet i shvatim da tamo nalazim nepresušnu inspiraciju. To je valjda razlog što moja knjiga nema jedan već više glavnih likova. Imam običaj da kažem da se meni ova knjiga desila.
U Vašoj knjizi veoma su vjerodostojno oslikani odnosi u porodici .Da li je ta vjerodostojnost proizvod iskustva, Vaše profesije, ili uvjerljivog pripovjedanja sa koljena na koljeno?
– Koliko sam uspjela u toj vjerodostojnosti zaista nijesam sigurna. To ipak ostavljam drugima da procjene. Trudila sam se da prikažem život tadašnjih ljudi onakvim kakav je zaista bio bez uljepšavanja i bez namjere da podilazim savremenim i tekst prilagođavam ukusima današnjice. Još na početk pisanja bilo mi je jasno da ne postoji razlog zbog kojeg bi trebalo da kalkulišem i dodvoravam štivo bilo kome sem obavezi koju osjećam prema ljudima o kojima sam se neskromno osmjelila da pišem. U to ime ovaj roman napisan je mimo svih pravila koja podrazumjeva savremen jezik. Pokušala sam u par navrata da ”prevedem” par priča, podvedem ih pod knjižnjvnu formu i iskočim iz naracije, krnjih infinitiva, glasova ’ś’’ i ’ź’ i shvatila da time ulazim u kalkulaciju sa autentičnošću njihovog govora. Ja na to nemam prava, ako sam već odlučila da pišem o tom vremenu i prostoru. Ne kažem da nisam brinula u ispravnost takve odluke. Na sreću, upravo to je izazvalo dobre reakcije i potvrdu da vijek moramo slijediti unutrašnji osjećaj i po njemu rešavati probleme.
Nisam baš sigurna da vjerodostojnost štiva ima veze sa mnom. Možda u izboru teme, jer oduvijek volim kad se u pričama prepliću istorija ljudi koji su na izmaku sjećanja i priče koje nijesu zapisane, a odavno su trebale biti među koricama. Osjećam ogromn zahvalnost za sve ono što je crnogorska žena uradila i svojom skromnošću pristala da se to ne spominje. Ovo je moj više nego skroman doprinos svima njima.
S’ one bande moje gore pripovjest je o razlikama koje dijeli jedna gora. Crna Gora je sva od bandi. Zbog čega to snažno čuvanje različitosti toliko perzistira? Da li je to povezano sa odrednicom da je ta vrsta snažne polarnosti odlika malih i primitivnih društava?
-Svako od nas nosi u sebi jednu, deset, stotinu gora. Riječ ”gora” koju simbolično navodim već u naslovu je metafora za dualizme i podvojenosti koje svako od nas ima i sa kojima se bezrazložno bori sve dok se ne takne taj vrh na kome se razdvajaju ”bande”. Tada se obično dođe do saznanja da bez jedne strane nema ni one druge, bez obzira što su različite. Jedna prisojna, drga više sunčana (ponovo simbolično), jedna pitomija, druga više divlja…Tek zajedno one čine goru. I taj vrh nije linija po kojoj se dijele već spona kojom se sastavljaju i jedna drugu osmišljavaju. Baš kao što starogrčka filosofija ukazuje da borba i jedinstvo suprotnosti temeljna je zakonitost po kojoj vlada svijet. Poenta je u pomirljivosti kojima treba da prihvatimo sve ono različito od nas. A poimanje drugačijeg je samo zato što se nalazimo na ovoj a ne onoj bandi naše gore.
Ovo nikako ne bih podvela pod odliku primitivnih društava. To je zakonitost po kojoj je uređen svijet. Čak mislim da ta ”primitivnost” koju često čujemo kao odliku crnogorskog plemenskog društva u mnogočemu je sačuvala niz njegovih osobenosti. Porodica ili dom kao najmanja rodbinska zajednica je zapravo združena porodica. Postoji čitav niz termina kojima se nijansiraju ti odnosi. Patrijahalnost crnogorske porodice je opstala do najnovijih dana i položaj žene nije bio nimalo lak, ali ni ropski kako se često misli i govori. Naprotiv. Po običajnom pravu žena je na primjer bila izuzeta iz krvne osvete, pošteđena u svim sukobima, ali ujedno imala zadatak da ostane lojalna i rodu i domu.
U knjizi je zaista bogato predstavljena ljepota jednog skoro zaboravljenog jezika. Na koji način ste uspjeli sačuvati izraze i način izgovora?
-Savremen jezik nosi mnoge benefite kojima sasvim precizno možete iznijeti svoje impresije. To je lako kad su vam na raspolaganjz desetine hiljada riječi. Nažalost, mnoge od njih su oslobođene svake emocije, bespotrebne tuđice koje olako usvajamo, a zapravo samo onaj autentično naš govor može da progovori pravom i iskrenom emocijom. Ono čime sam se bavila je oslobađanje svih nepotrebnih riječi, za koje sam bila sigurna, da ih oni, u to vrijeme nijesu poznavali. U tom procesu stvarao se prostor u rečenicama na kojima se lako namješta riječ koja je njima bila znana. Ponekad to nije bila baš ona koja može na najprecizniji način da iskaže neku njihovu impresiju. Namjerno sam ostavljala da tekst na tim mjestima ”škripi”, jer upravo to je bilo ono što mi se činilo dovoljno autentičnim. Beskrajnosam uživala u toj igri riječi i sa ove distance mogu reći da sam puno toga naučila. Nekih riječi sam se trajno oslobodila, a neke iznova usvojila.
U središtu su snažne crnogorske žene.Da li je njihova životna težnja, kao i težnja svih žena, da imaju muškarca i porodicu, stav koji i Vi dijelite, ili ste u knjizi željeli da prikažete pripovjedanje svoje bake Dragice i okosnicu tog vremena između dva rata?
-Poruka ove knjige nije u tome da težnja svih žena treba da je u pronalaženju partnera. Posebno ne na tim prostorima na kojima su mnoge žene ostale sam jer su pristale da cijeli svoj život podrede očekivanom ponašanju kćerke, sestre… Tek na kraju, kad pređu iz roda u dom ta očekivanja porodice se šire i ona ih spremno preuzima na svoja nejaka pleća. Crnogorska žena jeste snažna ali ta snaga proistile iz dostojanstva kojim iznosi breme tog vremena. Moja baba Dragica je bila samo inicijalna kapisla koja me pokrenula da pišem o timženama koje su mnoge životne nepravde podnosile bez ijedne riječi pokude na sudbinu. Malo koju na tim prostorima je zaobišla.
Kada uporedite savremenu ženu, feministkinje i tihu, ali snažnu borbu naših pretkinja, šta je više iskrenije, djelatnije i ako možemo reći, više u skladu sa prirodom feminizma,( iako ima više izama u sklopu istog)?
–Teško je porediti ovaj trenutak sa onim u kome su one nekada živjele. Te žene su bile od drugačijeg i značajno čvršćeg materijala nego što smo mi. Danas živimo u zonama komfora iz kojih svako iskakanje predstavlja napor. Ovo je vrijeme u koje se podstiče individualizam i samodovoljnost kao imperativ dobrog života. Kompromisi su teško održivi, a osnova su opstanka svakog suživota. Naravno, nikako ne treba sve posmatrati u crno – bijelom kontrastu i isključivosti. Prednost savremenog doba je u tome što postoji mogućnost izbora, a da li uvijek donesemo pravu odluku, nisam sigurna.
Lajf Koučing na sve moguće načine pokušava da nas ”ozdravi”, a zapravo pokušava da nas napravi samodovoljnim individuama, nedodirljivim za sve ono što može emotivno da nas takne i ugrozi. U svemu tome, otišlo se u krajnost koja stvara more bezosjećajnih ljudi. Upravo to je razlog što porodica, kao elementarna jedinica društva, gubi na svom značaju i postaje ozbiljno ugrožena. Nikada nisam bila isključiva, pa ni u tome da je svaka porodica održiva. Ipak, duboko vjerujem da se moramo vratiti nekim vrijednostima koje su dio naše tradicije. To je jedini način da opstanemo i ne izgubimo integritet.
Koji Vam je lik baš osoben, možda negdje i odraz autobiografskog?
–Likovi o kojima sam pisala refleksije su nekih drugih žena. U njima nema konkretnih ljudi koje sam poznavala, još manje mene. Trudila sam se da uspostavim distancu koju ovakva vrsta teksta zahtjeva. Neki likovi su bliži mom senzibilitetu, neki ne. Meni je možda najbliža Bose, koja je po reakcijama čitalaca manje zanimljiva od Milice ili Ilinke. Mislim da je dobro što je tako.
Koje biste osobine i životne situacije sebi dodjelili, da ste živjeli u vremenu Vaših junakinja?
-Nisam sigurna da znam životnu mudrost po kojoj su se one vladale. Ako bih i bila njome darovana voljela bih da budem jedna od onih koja je uspjela da pronađe komadić sreće, takođe da imam njihovu stamenost i snagu.
Po Vašem mišljenju, da li i postoje li autori koji su vjerodostojno oslikali portret crnogorske žene ( a da nijesu samo putopisci iz 19. vijeka)?
–Postoje autori koji su pokušali da prikažu crnogorsku ženu, ali mi se čini da se time stvarao stereotip po kome su one prikazane na jedan pomalo grub način, koji nikako ne zadire u suštinu bića jedne Crnogorke. Njeno biće je tananije nego što se to čini. Fasada koja prikriva njene unutrašnje borbe i nespokoje samo je model po kome može da opstane u takvoj sredini. U tome sam htjela da skrenem pažnju da naša žena nije žena sa manjkom emocija. Naprotiv. To je žena postojana kao saputnik, dostojanstvena u svojim bolima, umjerena u svojim radovanjima.
Na čiji rad se ugledate, kojim piscima posvećujete pažnju i zbog čega?
–U ovim godinama teško se čovjek na bilo koga ugleda. Valjda je to razlog što je ovaj roman mimo svih pravila. Dosta čitam. Volim klasike. rudim se da u moru raznolikih mogućnosti pronađem ona štiva koja sam preskočila, a nije trebalo.
Postoji li mogućnost da se napravi film ili serija po motivima Vaše knjige? Ako bi se ta ekranizacija desila, koji glumci bi vjerno predstavili likove Velike, Milice, Ilinke, Bose, Jovanke i Stanka?
–Od samog izlaska knjige postavljaju to pitanje. Ostaviću vremenu i ljudima koji se time bave da procijene koliko je to izvodivo. Nekim likovima sam podarila lica glumica koja znam. Velika ima vertikalu Dubravke Drakić, Bose tananost Vesne Vujošević…Stanko pomalo liči na Odalovića. Sve je to ipak samo u mojoj mašti daleko od onog što bi realizatori jednog takvog prijekta vidjeli.
Da li ćemo mi sjutra kao pretkinje svojim potomcima imati šta da ostavimo u njihove bande, a da je vrijedno pomena?
–Vjerujem da svako od nas kad se rodi dobije zadatke na koje treba da dȃ valjane odgovore. Neko ih prepozna, neko ne….Nažalost, oni se oblikuju kroz iskušenja i teške momente koje treba prebroditi. Oni najteži trenuci u mom životu bili su ujedno momenti u kojima sam najviše naučila. Vremenom čovjek postane zahvalan za sve što mu se dešava, ma koliko to apsurdno zvučalo, jer je svjestan da je na nama samo da damo prave odgovore. Trudim se da pronađem one koji se od mene očekuju, jer je to jedini način da rastemo kao biće mimo onog fizičkog i konačnog tjelesnog rasta, Biće u nama treba da se popravlja iz dana u dan, time i raste dok nas ima. U tome je valjada poenta našeg trajanja.
Recent Comments