Protrljah malo ”bolje oko”, jutros na sred srca. To bolje je ono ”lijevo”, što se ne poklapa sa ”ustah na lijevu nogu”.
Južnokorejska verzija androida pišti od vajber poruka…. ”Sretan rođendan” poručuje…. Odjednom preko čak dvadeset čestitki od prijatelja, poznanika, kojima postupno i sa začuđujućim strpljenjem odgovaram ”Hvala, ali ja sam oktobarsko dijete, 17. u mjesecu”.
Aktiviram i drugo oko, dosta miopično i ”skrolujem” najnovije… Izlaze vijesti sledeće sadržine ”Čestitamo rođendan korona virusu”.
”Tačno je, pojedini mediji zapisuju, godinu dana, od kada je registrovan prvi slučaj ovog virusa, iz kineske provincije Hubei. 55- godišnji muškarac.”
Danas punim 28 i mjesec dana…. Žena…..Sada već bivši koronaš….
Novembar odavno prešao polovinu. Kiše opjevane ne tutnje po pjesničkom gradu N, zlatno i bakarno – senf boja taloži svoje lišće, lijepo je za prošetati, ali i to je ograničena priča. Najnovije mjere otkucavaju od 21:00 do 05:00, svakog dana u čini se svakoj sedmici. Onoj boljoj ili malo lošijoj, nema razlike.
Prošla nedjelja bila je od onih ”boljih”. Jasno nebo i boje senfa u izobilju. Mama i sin pripremaju se za šetnju, ispostaviće se, dužine preko 4 kilometra. Ljuban je spreman, čeka u maslinastoj jakni, svoju uvijek ”kasni” majku, što navlači prvo iz ormara.
Ljuban se vrpolji, otvara i zatvara vrata.
Mama je spremna, hvata torbu i govori:” Otvaraj”!…Ipak, ono što će uslijediti, zamisliće je i biće inspiracija za tekst u ovoj, pomalo klimavoj sedmici.
”Mama, izvolite masku”… Dodaje Ljubo, sa stola, onu maminu, bijelu masku sa crvenim tufnama”.
Ne slavim koronin rođendan, niti svojih 28 godina i mjesec dana, ali ”Mama, izvolite masku”, kao zahtjev dijeteta od 2 godine i 8 mjeseci, odzvanja u ušima.
Pa, izvolimo.
