Sunčevi zraci poput ”zrake” mjeseca, imaju svoje dominantno, mliječne i žar – ptica boje prirode u svojim uobičjanim ”oblačenjima”. Njihova harmonija dobija punu suštinu, kada kroz površine vitraža prodiru u prostore i strukture oivičene tehnikom ljubavi, ili po starinski ”tehnikom zlatnog kaveza”.
Udaljenost od grada pod Trebjesom, do ostrva Murano nekih je 910 kilometara, ali samo geografski. Istorijski vez staklenih perli, komada stakla i manufakture koja je ”zakonski i rodoljubno” čuvana pod okriljima Venecije”, živi u rukama Nikšićanke Nine Ilić, što je ovo umijeće naslijedila od roditelja svojih, umjeće rijetko i unikatno na prostranstvima ovog Balkana. Istoričarka umjetnosti, svojim radom ustvrdila je da umjetnost ”kosi” međe, pa je izmedju ostalog, Nina radila likove iz animiranog filma ”Surogat”, Dušana Vukotića, što je davne 1961. dobio Oskara za prvi animiran strani film van SAD-a…..
Ali o eliminisanju međa, postupno, kao i u tehnici obrade stakla…..
”Moj prvi kontakt sa staklom bio je u radionici mojih roditelja u kojoj su nastajali vitraži i predmeti od stakla već od ranih devedesetih. Mogla bih reći da je ovaj umjetnički zanat na prečac našao mene i osvojio me za cijeli život. Još u danima djetinjstava sam shvatila da je staklo plemeniti materijal koji pruža neopisivu čaroliju onda kada ga zavolite i posvetite mu se u potpunosti. Odrastala sam u tom svijetu bojenog stakla i svjetlosnih slika koje su postajale dio moje svakodnevnice i samim tim neodvojivi dio moga bića. Tako je ljubav prema staklu i predmetima stvorenim od njega rasla zajedno sa mnom, a samim tim stvarala interakciju u svim segmentima mog života”, ističe sagovornica Dopisnice.
Tiffany tehnika – stvaranje sa što manje ograničenja
Njeno bavljenje ovim umjetničkim zanatom počelo je savladavanjem Tiffany tehnike, pomoću koje se izrađuju prostorni vitraži, lampe, svijećnjaci, ogledala i mnogi drugi predmeti. Ukratko Tiffany tehnika omogućava da se sasvim mali komadi stakla uklope u vitražnu kompoziciju, što nije bilo moguće starom tradicionalnom tehnikom spajanja staklenih površina pomoću olovnih profila.
‘‘Tiffany tehnika je ono što vam omogućava da kreirate i stvarate sa što manje ograničenja. Vremenom su moja interesovanja bila usmjerena i na neke druge tehnike u izradi predmeta od stakla kakva je lampworking tehnika, odnosno, topljenje i livenje na gorioniku jedne druge vrste takozvanog šipkastog soft stakla. Tako su nastale moje prve perle i unikatni komadi nakita, figurice žena i još mnogo neobičnih predmeta, čime je naša porodična radionica dobila jedan, može se reći ženski segment”, govori Nina, dodajući da put od ideje do gotovog vitraža ili pak lampe, svijećnjaka sastoji se od niza operacija, koje su svaka priča za sebe.
”Od njihove pojedinačne uspješnosti zavisi konačan ishod. Na samom početku se pravi šema ili skica, motiva koji želimo da napravimo, zatim se prema njoj režu i bruse komadi stakla koji se obljepljuju bakarnim trakama i povezuju olovom i kalajem. Na samom kraju se ti spojevi patiniraju odgovarajućim patinama. Preciznost pri izradi u bilo kojoj od ovih faza rada se podrazumijeva da bi dobili ono što smo željeli na samom početku. Kada je staklo u pitanju inspiracija je nepresušna. Za rad na gorioniku, za topljenje stakla i stvaranje novih oblika i predmeta inspiraciju nalazim svuda. Sreća, tuga, prijateljstvo, ljubav, priroda, životinje, sunčan dan, poklon za drage ljude….sve to može biti povod za stvaranje”, cijeni sagovornica.
Prve staklene perle na koje je i danas ponosna
Za sada ne poznaje nikog ko se bavi topljenjem stakla na ovim prostorima. To ne čudi, samim tim što je tehnika prilično skupa, a svi materijali i alati se uvoze. Sve što joj je potrebno nabavlja u inostranstvu, a najčešće je to Njemačka, Italija ili Švajcarska.
I dalje je živo sjećanje, na prvi izradjen i obrađen predmet.
‘‘Naravno da se sjećam. Kada prvi put stvorite nešto za šta nijeste bili baš sigurni da li ćete dobiti ono što želite i dobijete jednu predivnu harmoniju boja i tekstura od stakla, to se pamti. To su bile moje prve staklene perle na koje sam ponosna. Vremenom kroz rad postajete sigurni u ono što radite i ono što želite da dobijete tim radom. Mislim da se na svakom tom predmetu očituje energija koju ste dali u momentu stvaranja. Izbor boja, oblika i njihova kombinacija nose pečat momenta stvaranja’‘, vraća se unazad sagovornica.
”Nekako smo navikli da nas primjete negdje vani”
U svom bogatom ”curriculum -u vitae”, stoji stavka učešća u projektu”Živimo kulturu”, odnosno ”Kreativne industrije”, što je za nju bilo zahvalno iskustvo, obzirom da je zamisao bila da se podrže i afirmišu mladi stvaraoci u zemlji kojoj živite i stvarate.
”Nekako smo navikli da nas primjete prije negdje vani. To iskustvo mi je donijelo hrabrost da pokazem ono što stvaram i da stanem iza svog stvaralaštva i sačekam komentar posmatrača. Sve reakcije u tom smislu su bile pozitivne i to mi je dalo potvrdu da sam na dobrom putu i da treba nastaviti”,riješena je Nina.
Što je po struci istoričarka umjetnosti kada je ovaj posao u pitanju ima svoje dobre strane, ali je i dodatno obavezuje na neki način. Sam izbor studija došao je iz želje da svoje afinitete prema umjetnosti potkrijepi znanjem.
”Ta znanja su mi donijela širu sliku sveukupnog ljudskog stvaralaštva, naravno tu spada i staklo i izrada vitraža kroz istoriju. Potvrđuje se istina da istorijski momenti na određenim prostorima uslovljavaju kulturni napredak i stvaralaštvo. Tu je i odgovor na moje pitanje iz djetinstva zašto na ovim prostorima nije bilo više bojenog stakla i vitraža. Zato je zaslužan upravo taj istorijski kontekst u kojem je trebalo bukvalno preživjeti, dok su na nekim drugim prostorima uslovi za te životne segmente bili mnofo povoljniji. Kada kažem da me struka obavezuje, onda mislim na što posvećeniji rad i želju da se dostigne ljepota i vrijednost urađenih predmeta na što višem nivou, istovremeno se diveći velikim majstorima ovoga zanata kakvi su bili srednjovjekovni stvaraoci ili neki modernijni kao što je to bio Luis Komfort Tifani koji je stvarao krajem 19. i početkom 20. vijeka’‘, navodi sagovornica dopisnice.
Rad na Oskarom nagradjivanom ”Surogat-u”
Koračajući kroz istoriju, njen ličan ”ekspresionizam”, Nina je svojim rukama od ”stakla”, izradjivala likove iz animiranog filma ”Surogat”, našeg režisera Dušana Vukotića, u višestrukom izazovu.
”Na prvom mjestu što je riječ o stvaraocu sa ovih prostora, pomalo zaboravljenom, kojeg su, takođe, nekako više primjećivali na stranim, nego na ovim prostorima, što potvrđuje nagrada Oskar, koju je dobio 1961. za prvi animirani film stvoren izvan Sjedinjenih Američkih Država. Zatim tema koju su iznijeli likovi iz „Surogata“ odn. problem koji je još te davne 1961. Vukotić jasno prepoznao a koja je izuzetno aktuelna danas, a to je savremeno, potrošačko društvo koje prestaje da razlikuje stvarni život od zamišljenog i virtuelnog surogata. I još nešto što je uticalo na odluku da se da se ti likovi predstave u staklu i ponovo nađu među nama je sentimentalna vezanost starijih generacija za te simpatične, iako pomalo ironične, likove, koji su ostali u sjećanju naših roditelja”, ustvrdjuje Nina.
Ekspresionizam i krik glasan
Priznaje da se ekspresionizam kod nje nametnuo i kroz školovanje, a i kroz rad sa staklom, sam od sebe. Iznijeti unutrašnje stanje stvaraoca vidjela je kao suštinu oblikovanja svijeta.
” Iako su emocije koje su pratile ekspresionizam često bile pesimistične, i pod uticajem težine dešavanja vezanih za I svjetski rat, ekspresionizam je ustvari bio prvi glasan krik modernog čovjeka koji je tek kasnije dobio svoje filozofsko uobličenje. Tako su pod uticajem meni vrlo bliskog pravca nastajale perle od stakla koje su sa sobom nosile pečate radosti, tuge, razigranosti, bola i sl. Neke su imale skoro pa idealne oblike, a neke, ne manje lijepe, su nosile vibracije nekih drugih osjećanja. Osim toga pravca koji mi je blizak, volim i apstrakciju kojom mogu da se izrazim, a na kraju krajeva ne dajem objašnjenja, koja su ipak vidljiva senzitivnijem posmatraču. Kod nas se svojom likovnom poetikom izdvaja Branko Filo Filipović sa kompozicijama apstraktnog ekspresionizma, u čijim djelima se osjeća snažan impuls unutrašnje energije, emocije i nostalgije slikajući atmosferu rodnih crnogorskih predjela”, objašnjava sagovornica.
U crnogorskom predjelu, kojim živi i stvara, porodičnom ateljeu, nastajali su vrlo zahtjevni vitraži, kako u smislu kompozicije tako i u smislu dimenzija.
” Tako da smo osmišljavali i izrađivali vitraže većih površina čak i po deset kvadrata za čiju je izradu bilo potrebno par mjeseci rada, nakon čega ih je trebalo bezbjedno transportovati i ugraditi u prostor”, govori Nina.
Vitraž traje kroz vrijeme i nasledjuje se
Na pitanje dopisnice, koliko ima znatiželje i želje za ukrašavanjem sopstvenog prostora, ili posjedovanja makar djelića ove istorijski ”gotske, ali raznobojne bajke”, sagovornica slijedi sledeće;
‘‘Kada je zainteresovanost ljudi za moje radove i uopšte za vitraž, kao umjetnički izraz u staklu, u pitanju, moram reći, da sve više ljudi želi da svoj životni prostor oplemeni na taj način i to me raduje jer vitraž je nešto što traje kroz vrijeme, da ne kažem, što se nasleđuje. A nakit je nekako stalna kategorija. Ženska ljepota i njeno dotjerivanje je preživljavalo sve istorijske nedaće, pa će preživjeti i ovu vrlo aktuelnu koja nas je sve prilično uzdrmala. Nadam se da će i ovoj pandemiji doći kraj i da ćemo se polako vratiti nekom normalnijem životu. Planova uvijek ima. Svaki posao vas tjera da učinite nešto novo i savladate neke nove prepreke pa tako i ovaj. Nadam se nekim ljepšim danima, novim izložbama i usavršavanjima u ovoj oblasti”, zaključuje Nina, majstor višestrukog izazova poput onih zraka sa početka priče, što višestruko prolaze kroz staklo unikatno u ovoj ‘‘vitrage”ili ”vitraj” – priči o ljubavi.
foto: Privatna arhiva
Recent Comments