17 stepeni Celzijusovih, još malo pa sredinom februara, u gradu T, Toplom, za bilo koji period dobnih smjenjivanja. Subota, u osunčanoj dolini pazarna, kao onomad u gradu N, sa dva dana razlike. Ponedeljci na tadašnjoj pijaci Trga Slobode, bijahu šarekoliki, pričljivi, mjesto za oči i čula, razgovor u prolazu i rukovanje usputno, jakog stiska.
Sada se to odveć ne preporučuje. Ipak, jak stisak ili moderno ”klimanje” glavom sa distancom i prošle subote u gradu Platana zabilježen je i upamćen.
Jutra sa Leotara ovog jutra prizvuk su imala, lijenog razvedravanja. Lijeno se kročilo i u Trg Slobode pod platanima stogodišnjim, ali razdraganost sa Zelene pijace, počela je da briše tada već neopravdanu ”sanjivost”.
Tradicionalno, prljo sir i onaj u ulju. Prodavačica na visini zadatka, sposobnostima uspješnog pi ar-a, godine iskustva, glasnije i jasnije nudi, sigurna i nasmijana.
”Ni ovako, ni onako”, ipak odgovara na pitanje, kako prodaja ide. Nije sve kako izgleda, zamisli se ona što bilježi, uzimajući kese ovčijeg i kravljeg bijelog.
Za nama posegnu još ruku i kesa, pa se u pauzi između šuštanja plastike i probavanja, desio susret slučajan, sa žiteljima grada pod T, koje inače zbog aktuelnih mjera slabo srećemo.
”Bogami ste mi talični…Evo ode prljo i ove grude”, govori još glasnije, dok ubrzano kese izvlači, ipak vrlo uspjenjan, makar tog časa, pi ar magnat.
U Starom gradu, odmoriše se kosti krte. Kao odličan poznavalac kulturoloških osobenosti, autor redaka poručuje kuvanu kavu zarad skidanja i dalje pospane mrene očiju, iako se ita u Hercegovini ne spravlja.
”Valjalo bi da već ovako domaćinsko mjesto ima i te domaćinske kave”, veselo će uslužni, donoseći popularnu ”marku”, pomalo i nedostojnu.
Ipak, ne mari….Diše se duboku, u gradu gdje kao da je tok vremena stao, što nije uvijek nužno loše…Ovog jutra nije, svakako…Odmarati oči na autentičnim fasadama prohujalih vremena, kondezacije i vlage bez, ako je oko miopično dobro primjetilo, mera je u Gradu Sunca, iako tog jutra nepostojeća kafa nije stigla….A kako da stigne, kad ne postoji.
”Mogu ti reći da nam malo Nikšićana dolazi vikendom”, govore prijatelji iz grada T, koje takođe, slučajno sretosmo.
”Mnogo manje, nego ranije”, iako se oku miopičnom čini, da je tog Jutra sa Leotara, ipak vidjela pozamašan kontigent poznatih lica.
Iza podneva, okrenusmo suprotno ka poznatim licima, koje zbog pandemije i trenutne situacije, slabije pogledujemo….
Sa desne strane, hrleći ka granici, klobuča ”Klobuk” i đedove igranke poslije rata, koje propuštao nije, iako je iz Nikšića grabio korakom pješačkim, a krupnim.
”Kako tako, moj đede?”, pitah ga tada, a i sada, dok u odnosu na njegovu mladost i ovu modernu, sadašnju, već žiga sa lijeve strane, od pretjeranog sjedjenja i ”umora”.
”Promjeniće vrijeme”, uzvik je, dok za sobom ostavljaju vedro nebo i ogromnu količinu vitamina D, grada T, pod slovom L.
foto: dopisnica
Recent Comments