Ako slušamo jezikom ljubavi, razumjećemo sve melodije, eliminisati granice i požnjeti univerzalni govor prijateljstva i prepoznavanja. Jezikom ljubavi ”gori” i ”romori”, još ljepše glasom umekšava, već osam godina Banjalučanka, Hilda Hrekes iz Alepa, studentkinja farmacije, etno pojac i vrstan poznavalac vizantijskog pjevanja. Svoje ispunjene dane provodi u gradu na Vrbasu, često zbog usavršavanja vizantijskog pojanja stiže i do grada na obalama Dunava, sa trudom i emocijom, kao nekad u gradu na Kveiku. Krsna slava joj je sveti Vasilije Ostroški, njena ćirilica je ”narodski” usvojena, vodi se jednom domaćom izrekom, a vremena iako nema, ima ga za svako srce sa istinskom melodijom.
”Vremenom sam i ja počela izbjegavati propuh”
” Moj brat Jamen je 2009. godine otišao na studije u Zagreb. Nedugo zatim, tačnije 2011. i ja sam mu se pridružila. Nakon toga, 2013. put nas je doveo do Banjaluke i sad smo tu na studijama. Jamen je na masteru iz psihologije, a ja sam student farmacije”, ističe sagovornica dopisnice, priznajući da je za svaku novu sredinu, čovjeu potrebno da se privikne, uklopi, postande dio zajednice, pogotovo kada je riječ o različitim kulturama i jeziku koji u neku ruku ima i sličnosti. Ipak, Hildi je po dolasku, jedna mentalitetska ”pojava” bila posebno interesantna.
”Jedan primjer neobičnih stvari ovdje desio se na početku kad smo vidjeli kako svi bježe od propuha, a kod nas ljudi baš traže gdje ima propuha da se tamo smjeste. Ali vremenom, ne znam ni sama kako, počela sam i ja izbjegavati propuh. A slični smo po mentalitetu u smislu ljudske topline, gostoprimstva, srdačnosti i prihvatanja stranaca”, prisjeća se Hilda.
Vizantijsku muziku poje od devete godine
Potiče iz muzikalne i muzičke porodice. Tata je oduvijek svirao i pjevao, djeca, četvoro braće i sestara, odrasli su sa muzikom i uz muziku, a prvi nastup desio se sa prve četiri godine, u vrtiću.
”Volim našu orijentalnu i etno muziku. Naravno, slušam i ostale vrste muzike, ali najviše sam bila posvećena duhovnoj muzici. Posebno bih tu istakla vizantijsko pojanje, s obzirom na to da pjevam vizantijsku muziku od svoje 9. godine. Sve do dolaska ovamo, redovno sam pjevala u crkvi u Alepu. Što se tiče duhovne muzike, kod nas u antiohijskoj crkvi zastupljeno je isključivo vizantijsko pojanje, kao što je na primjer i u grčkoj crkvi. Ovdje na bogosluženjama srećemo različite načine izvođenja crkvene muzike – od četvoroglasnih horova, pjevničkog načina pjevanja do vizantijskog pojanja u nekim crkvama i manastirima”objašnjava Hilda.
”Melos sevdalinki čini da se osjećam kao da sam na svom terenu”
Što se tiče etno muzike, naglašava da svaka etno muzika diše duhom podneblja na kom je nastala i to je ono što najviše volim kod te vrste muzike.
”Kroz etno muziku upoznajete duh, karakter, borbe i ljubavi jednog naroda.Sa druge strane, zanimljivo je koliko ima sličnosti u našim pjesmama. Recimo, melos sevdalinki čini da se osjećam kao da sam na svom terenu.Opet, izazov za mene je bilo učenje etno pjesama sa ovih prostora. Svaki narod u pjesmama ima neke svoje ukrase, melodijske linije i autentičnosti. Upravo u tome leži muzičko bogastvo. Za mene, muzika nema granice- u stvari, ona gradi najbolje mostove među ljudima”, sigurna je sagovornica.
Farmacija i škola Sveti Jovan Damaskin
Farmacija je izabrala nju, što se pokazalo kroz niz različitih okolnosti i situacija.
”Zanimljiv je smjer, premda i mnogo težak, tako da mi skoro svaki predmet bude kao novi jezik koji povećava znanje i odgovornost u isto vrijeme.A stara ljubav prema vizantijskoj muzici je mi pojačala volju da nastavim ono što sam počela u svojoj crkvi u Siriji, i tako sam odlučila da paralelno uz farmaciju upišem i školu vizantijskog pojanja Sveti Jovan Damaskin u Novom Sadu. Bude ponekad i naporno i teško, ali uz dobru organizaciju, volju, rad i trud ne izostanu dobri rezultati”, ustvrđuje Hilda.
Trag i Dar
Dobri rezultati i vrijeme ispunjava kao član etno grupe ”Trag”, pjeva u grupi ”Dar”. Evidentno je da za sobom ostavlja trag i obogaćuje svoj dar, što joj je pomoglo i iskustvo višeglasnog pojanja sa kojim se susreće na ovim prostorima.
”Jako interesantno i zanimljivo iskustvo je biti dio ove dvije porodice. Za mene je ovakav način pjevanja bio potpuno stran jer kod nas preovladava jednoglasno izvođenje uz neku jednostavnu pratnju.Vremenom i vježbanjem, naravno i uz njihovu pomoć i zajednički rad – uspjela da to savladam i naučim veoma brzo. ‘Trag” ove godine postaje punoljetan, proslavljamo 18 godina rada i postojanja. Ja sam sa njima od 2016, a skupa smo bili i na nastupima u BiH, Srbiji i u Belorusiji.
”Dar” je mlada grupa osnovana 2018. godine. Mi smo grupa djevojaka koja se spojila i, u stvari, nastala u Hramu Hrista Spasitelja u Banjaluci. Pjevamo duhovne, etno i pop pjesme na različitim jezicima i na naš način. Najviše pjevamo na bogosluženjima u crkvi. Takođe, nastupamo i na crkvenim ili manastirskim proslavama, horskim susretima i svečanim akademijama. Gostovale smo i na festivalima folklornih skupina u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Naime, teško je izabrati omiljenu pjesmu, jer svaka pjesma sama po sebi nosi svoju ljepotu i dubinu, naročito kad se uzme u obzir i značenje teksta, porijeklo pjesme, njeno prenošenje sa generacije na generaciju i slično”, akcentuje sagovornica.
”Sveti Vasilije naš zaštitnik”
Svetitelj zaštitnik joj je sveti Vasilije Ostroški. Do toga je došlo, prije nekih šest godina, kada se na druženju povela priča o krsnoj slavi, a akd je vratila film unazad, baš tog 12. maja napustila je rodnu Siriju.
” Tada sam pomislila da bi bilo lijepo da i brat i ja imamo svoju krsnu slavi i svog svetitelja zaštitnika. Prvi svetitelj koji mi je pao na um, bio je Sveti Vasilije Ostroški. Do tada sam mnogo slušala o njemu i ljudi bi nam često donosili darove sa Ostroga. Zanimljiv je i detalj kroz koji sam se još više povezala sa Svetim Vasilijem. Radi se o datumu praznovanja Svetog Vasilija. On se proslavlja 12. maja, a to je bio dan kad sam napustila svoju zemlju. Na taj način smo shvatili da je Sveti Vasilije zaista naš zaštitnik dok smo daleko od kuće i da nam je blizak. Prošle godine, brat i ja smo konačno otišli pod Ostrog i odatle nosimo divne uspomene”, prisjeća se sagovornica.
‘‘Univerzalni jezik crkve, jezik je ljubavi”
Dopisnicu je interesovalo koje su sličnosti i razlike u pravoslavnoj vjeri u ovoj značajno južnijoj zemlji, a dobijen odgovor bješe univerzalan.
”Eventualne razlike među pravoslavnih crkvama mogu biti u domenu jezika, načina pjevanja i nekih običaja, koji su drugačiji od naroda do naroda. Suština i smisao bogosluženja su isti, a ako slušamo jezikom ljubavi – nećemo imati problem ni da osjetimo o čemu se pjeva na stranom jeziku. Rekla bih da je univerzalni jezik crkve jezik ljubavi. Ono što ja najviše volim jeste kanon Presvetoj Bogorodici, koji često pjevam sa svojim drugaricama na arapskom i srpskom jeziku”, govori Hilda.
”Jezičkih avantura nikad dosta”
Na srpskom jeziku odlično priča, kao što i piše, a njen vokal odlično ”pliva” u svakom izgovoru.
”Srpski jezik je veoma bogat i lijep jezik. Najveći izazov su mi bili padeži i izgovor slova kojih nema u arapskom jeziku.Družeći se s ljudima, svaki dan bogatim svoj rječnik, učim neke nove izraze, značenja riječi. Posebno mi je zanimljivo bilo što jedna riječ može da se piše isto, a akcentuje drugačije i da ima skroz različito značenje. Znam da je mojim drugarima najsimpatičnije kad izgovaram slova lj i nj ili kad koristim slovo č, dž i ć. Prva knjiga na srpskom mi je bila knjiga za učenje srpskog jezika, kao i knjige na fakultetu. Ponekad sam morala da prevodim sa arapskog na engleski, pa sa engleskog na naš jezik, a dok učim, tu su svakako i latinski termini. U svakom slučaju, jezičkih avantura nikad dosta”, priznaje sagovornica.
Šta privatno Hilda sluša i bez čega ne možete zamisliti dan?
”Muzika je nešto što nam upotpunjuje atmosferu svakog novog dana i daje mu začin. Izbor muzike svakako zavisi i od raspoloženja, od mjesta gdje se nalazim i kako sam inspirisana. Svakako da je muzika dar od Boga i veoma sam zahvalna na tome, kao i na daru koji je meni dao. Kroz taj dar mogu da Ga slavim i da lakše iskažem sve što mi je na duši. Od svih izvođača, posebno bih istakla jednu našu pjevačicu koja se zove Fairuz. Nju mogu da slušam u bilo koje doba dana i noći”, kazuje Hilda.
U molitvama i srcu mitropolit Pavle
Nedostaje Alep i one karakteristike koje može imati samo rodno mjesto.
”Alep je grad koji nikad ne spava i ne staje. Najviše mi nedostaje stari dio grada, kao i neki mirisi, te moje omiljene ulice i sokaci.
Kad pričamo o nedostajanju, najveće mjesto u mojim molitvama i u srcu ima naš mitropolit Pavle, koji je kidnapovan prije 7 godina i od tada ne znamo ništa o njemu. On je uvijek bio taj koji mi je davao podršku, bezrezervnu ljubav, razumijevanje i pomogao mi da usmjerim svoje darove na pravi način, i da ih umnožim. Uvijek je znao da se nađe svima, a da to niste morali da tražite od njega”, govori sagovornica.
”Daće Bog pa ćemo uskoro pjevati i u Crnoj Gori”
Posjeta Crnoj Gori, bila je, prema njenim riječima: kratka, ali slatka.
” I bilo mi je dovoljno da upoznam ljepote Crne Gore i da poželim ponovo da joj se vratim. Priroda i krajolik su divni, a ljudi su dobri, kao i svi naši ljudi koje sam ovdje upoznala. Imali smo dosta poziva za nastupe u Crnoj Gori. Nadamo se da će se epidemiološka situacija čim prije poboljšati, te da će se ukazati priliku za putovanje. Daće Bog pa ćemo uskoro pjevati i u Crnoj Gori”, sigurna je sagovornica.
Mnogo želja i ideja
Pored svega što je u ovom podneblju iskusila, naučila i još uči, kratka je izreka, suštinski istrajna i značajno pravedna.
”Ovdje sam naučila jednu lijepu poslovicu koja glasi – čovjek snuje, a Bog odlučuje. Imam mnogo želja i ideja. Fokus sam trenutno najviše stavila na studiranje i ispite. Takođe, trebalo bi da izađe album „Trag i prijatelji“, koji privodimo kraju i na kome smo vrijedno radili. Snimili smo prvi spot, a uskoro očekujemo i snimanje ostalih spotova kao i prikazivanje istih. Jedna od pjesama sa albuma koja mi je posebno draga jeste spoj sirijske i srpske etno pjesme, koju smo izveli na interesantan način.Što se tiče „Dara“ i tu smo okupili lijepu ekipu banjalučkih muzičara, tako da se i u toj kuhinji nešto sprema. Na nama je da se trudimo, pa da to uz Božju pomoć i ostvarujemo”, zaključuje Alepčanka Hilda, Banjalučanka Hilda, ona što jedino govori i razumije jezikom ljubavi, a vjerujemo da Gospod odlučuje upravo ono što Hilda Hrekec snuje.
foto: privatna arhiva
Recent Comments