”Poput epidemije gripa, promocije su u poslednjih dvadesetak godina zarazile naš književni život. Ne sećam se, niti se toga iko seća, da li su Ivo Andrić ili Miroslav Krleža, na primer, da ne govorimo o prznici Crnjanskom, ikada održali promocije svojih novih romana. Njihov izlazak se najpre dugo i napeto iščekivao, a zatim bi se te knjige pojavile tiho i bez ikakve posebne najave u izlozima knjižara i započele svoj književni život. Ne verujem da bi se neko od tadašnjih urednika usudio da Ivi Andriću predloži da promoviše neki svoj roman na Sajmu knjiga ili u nekoj opskurnoj dvorani”, zapisao je svojevremeno Momo Kapor, u “Ispovestima”
Hm, sezona gripa je tek na početku, hladniji će ili topliji dani (ako se vrijeme konačno odluči), a i vrijeme je da poštovaoci nevelikog, neregistrovanog ali jedinstvenog društva, knjigoljupci dobiju svjedočanstvo u svojim toplim šakama, koje je već tiho, bez ikakve posebne najave započelo život u izlozima knjižara.
”Talik” protiče i nadahnjuje pritoke i rječice svojim poetsko – proznim meandriranjem, životno rođen, a duhovno odavno začet. Dugo se i napeto iščekivalo da Savina proza ugleda svijetlost dana, pa je taj 18. oktobar, u petkovskom povečerju, zaista bio potreban, da bi eho Savina Talika odjeknuo malo jače i oživotvorio tiho i skromno rođenje velikih djela, kao što je bilo sa Andrićem, Crnjanskim…..
Sala “Tehnopolisa” bila je djevičanski bijela, ni traga od opskurnosti iz Momovih ”’Ispovjesti”, a promocija Njene knjige bila je sublimat poesisa, umjetnosti, prijateljstva, ljubavi u kom su knjigoljupci ”ljubili ” mastilo iz Savina talična srca, koje vječno traga za istinom u malim, ali suštinskim sozercanjima.
-Nalik putniku, spisateljica se otiskuje na put, istovremeno se vraćajući sebi, gradu koji voli i koji iako ograničen u geografskom smislu, uveliko prevazilazi fizičke okvire u kojima je radnja romana smještena. Njena potraga koja kreće od svakodnevnih, naizgled nebitnih i na prvi pogled, bizarnih stvari, suštinska je, jer preispitivanjem ko smo, pokazuje kakvi smo, i u krajnjem, kakvi ne bi smjeli postati. Ipak, sve naše sitnosopstveničke mane, sujete, nezadovoljstva, pakosti, Sava Radulović nije slikala da bi maliciozno ukazala na zlo koje postoji u nama, već da bi pokazala da je to neodvojiv dio svih nas, da tako opstajemo u borbi dobra i zla, koje se neprestano vodi u svakom čovjeku, ostvaruje njegova suština. I da dobro, na kraju, ipak pobjeđuje. Da ljepota, može spasiti svijet. Makar na kratko, makar za tren, kazao je Vanja Kovačević, novinar i publicista.
Tren kratko traje kada je kreativna čistota u blizini, poškropljena dubinama mislenog.
-Tako me je ponovo najprijatnije iznenadila sa čistotom svoje produbljene misli, neobičnim duhom i gotovo zaboravljenim osjećajem gordosti. I koga ovaj roman ne ozari i ne uznemiri, moraće razmišljati o tome da se nije već zarobio vulgarnostima svakodnevlja, poručio je prof. dr Ratko Božović.
”Danas se knjige ne pišu zbog toga da se njima saopšti neka istina, već da se povodom njih održi promocija”, tvrdoglav je Kapor u Ispovestima.
Vjerovatno je dosta toga istina, ali ne i do kraja. “Talik” je istina, svakodnevna, neuhvatljiva, dok je Sava tragač na putu ka Parnasu, koji se te večeri preselio u prostorije “Tehnopolisa”. Ambijent je nebitan, sve dok ga čine ljudi, zar ne? Miloš Zvicer i Nataša Lalatović nadahnuto su govorili stihove, i dramskim nabojem preselili prisutne u argolidski Epidaurus, dok je novinarka Sonja Vujadinović posredovala u agorskom navdušenju taličnih redova i Savinih impresija.
Sava, kao ne bilo koja Sava, obratila se prisutnima na neklasičan način, u stihu, stvaranju, njenim ubojitim i cjelovitim oružijem.
Vjeujem, Kapor bi uživao, i samo zbog nje, da može, promjenio svoje redove, Ispovesti, samo zbog talične jedinstvenosti u obraćanju i kontempliranju iznad mora magle.
–
